izvještaj
Jesenski blok programa Antisezona održao se od 19. do 23. studenog 2024. u formatu koreografske konvencije pod nazivom Tijela u slobodnom padu, a ugostio je velik broj diskurzivnih i popratnih programa: međunarodnu zagovaračku konvenciju koja se bavila budućnošću plesa u Hrvatskoj i regiji, otvorenje velike izložbe o povijesti plesa u Jugoslaviji, te nekoliko regionalnih gostujućih izvedbi, kao i recentnih Antisezoninih produkcija.
Utorak, 19. studenog
Program je započeo u utorak, 19. studenog u Tala Ple(j)su radionicom koju su vodile mlade plesne umjetnice i koreografkinje, Linda Tarnovski i Dora Pocedić. Radionicu je organizirala Aleksandra Janeva Imfeld u okviru Modularne škole i produkciji Nomad Dance Academy Croatia, a detalje o toj edukativnoj platformi moglo se čuti u četvrtak u sklopu njihove prezentacijske instalacije. U službenom programu najavljena je radionica Konstelacija tijela Teodore Ežovske, no zbog bolesti voditeljice održala se radionica Ko-lažiranje, budući da su Tarnovski i Pocedić također bile sudionice Modularne škole. Na radionici su predstavile svoj interes za prevođenje kolaža iz vizualne umjetnosti i popkulture u koreografske principe: nudeći strategije prekrivanja i otkrivanja u donošenju prostornih odluka i drugih koreografskih taktika temeljenih na ideji fragmentiranih tijela, grupa je na kraju radionice formirala kolektivno kolažno tijelo.
Navečer je održano službeno otvorenje Koreografske konvencije, uz uvodne riječi Ive Nerine Sibile, direktorice konvencije, Silvije Marchig, jedne od producentica i ko-kustosica Antisezone, te Vesne Meštrić, ravnateljice Muzeja suvremene umjetnosti. Uvodni program bio je Bliski susreti plesne vrste, jedan od stalnih Antisezoninih formata, a na njemu je održana premijera filma Što bi poslao_la u budućnost plesa, a da imaš na raspolaganju već sada? Film je namjenski snimljen za Konvenciju, s ciljem predstavljanja hrvatske plesne scene međunarodnoj plesnoj zajednici. Koncept i realizaciju filma potpisuju Silvia Marchig i Nina Gojić, a snimanje i montažu Nina Đurđević. Film prikazuje kratke portrete više od 40 hrvatskih plesača_ica, koreografa_kinja i pedagoga_inja, kao i plesnih kolektiva i ansambala, koji su odgovarali_e na naslovno pitanje u plesnoj i tekstualnoj formi. Zbog sasvim trivijalnih praktičnih razloga, film ne predstavlja ukupnost scene, ali pokazuje njezinu mnogostrukost, polifoniju, snagu i upornost. Film je trajno dostupan na web stranici Antisezone, na engleskom i hrvatskom jeziku.
Prva izvedba u ovom bloku bila je premijera HIHI mlade plesačice/koreografkinje i novomedijske umjetnice Ivane Bojanić. Predstavu je producirala organizacija Kik Melone i Silvia Marchig, a ostali članovi autorskog tima uključuju Margaretu Firinger (suizvođačica), Luku Bosanca (dramaturgija), Tina Dožića i Ivonu Eterović (dizajn zvuka i izvedba), Annu Javoran (koreografski savjet), Brunu Jakupović (kostimografija), Sindri Uču (dizajn promo materijala) i Sašu Fistrića (dizajn svjetla). Predstava se bavi jezom i srsima, ne samo kao reakcijama na strah, već i na užitak. Predstavljanje novog rada mlade plesne autorice na otvaranju cijelog događanja odrazilo je misiju i cilj Antisezone ne samo kao platforme za samokuriranje, već i kao inicijativu koja kontinuirano nastoji podržati mlade ljude na početku njihovih profesionalnih puteva, nudeći im podršku u infrastrukturi i kreativnoj produkciji.
Srijeda, 20. studenog
Sljedeći dan bio je posvećen zagovaračkom programu Nomad Dance Advocacy i otvorenju izložbe Non-Aligned Movement(s) u Muzeju suvremene umjetnosti. Zagovarački program, pod naslovom Transformativne politike za ples, održao se u Zagrebačkom plesnom centru, a nakon pozdravnog govora organizatorica i predstavnica ZPC-a, Dejan Srhoj (Nomad Dance Academy Slovenija) i Gisela Müller (Tanzfabrik Berlin) pozvali su sudionike_ce i publiku na uvodno zagrijavanje. Predložili su vježbe za upoznavanje, ponudili papire na kojoj su svi mogli zapisati svoje želje i očekivanja za taj dan, a zagrijavanje je završeno zajedničkim plesom u velikoj dvorani.
Prvi i najduži panel nazvan je Aktiviranje sadašnjosti plesa i bavio se trenutnim kulturnim politikama u regiji (i šire), fokusirajući se na poziciju, produkciju i održivost suvremenog plesa, te mapiranje glavnih izazova i perspektiva s kojima se polje plesa trenutno suočava. Govornici_e panela bili_e su Nevena Tudor Perković iz Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Goran Sergej Pristaš iz Radne skupine za kulturnu strategiju i razvoj Grada Zagreba, Marijana Cvetković iz Stanice – Servisa za savremeni ples u Beogradu i Madeline Ritter, pravnica, kustosica i programatorica iz Bureau Ritter u Berlinu. Panel je moderirala Teja Reba, nezavisna izvedbena umjetnica, umjetnička direktorica i strateška savjetnica iz Društva za suvremeni ples Slovenije.
Prva je govorila Nevena Tudor Perković i predstavila trenutne politike i podršku za suvremeni ples u Hrvatskoj. Istaknula je kako je, u skladu s Nacionalnom strategijom za razvoj kulture, Ministarstvo podržavalo umjetničku produkciju i distribuciju, no shvativši da to nije dovoljno za ples, 2022. godine je pokrenulo novi natječaj za umjetničko istraživanje u području plesa i koreografije. Osim toga, Tudor Perković navela je i druge natječaje na koje plesni umjetnici mogu prijaviti svoje projekte: međunarodna suradnja, Ruksak pun kulture – podrška za turneje po školama diljem Hrvatske itd. Isto tako, iznijela je podatak da se na dva glavna natječaja koja su primarno posvećena plesu – produkcija i koreografsko istraživanje – izdvaja tek 0,57% ukupnog nacionalnog proračuna za kulturu. Kada je moderatorica pitala o razlozima takve nesrazmjerne raspodjele u odnosu na druge umjetničke forme, Tudor Perković je istaknula fragmentaciju scene i činjenicu da na nacionalnoj razini nedostaje platforma za razvoj plesa. Kada je Reba istaknula da nedovoljna sredstva pridonose fragmentaciji, Tudor Perković se složila da postojeći natječaji dostatni da bi zahvatili sve potrebe scene. Smatra da bi institucija na nacionalnoj razini tome doprinijela, a za pozitivan primjer istaknula je Hrvatski audiovizualni centar koji je preuzeo produkciju filma na nacionalnoj razini. Slična inicijativa sada postoji u području izdavaštva knjiga, a rekla je da je plesna scena također spremna za takvu inicijativu. Detalji takvog poduhvata ostali su neprecizirani, ali njezina izjava predstavlja prekretnicu u razgovoru o osnivanju nacionalnog istraživačkog centra za ples.
Goran Sergej Pristaš predstavio je pristup kulturi nove gradske vlasti te naveo konkretne mjere podrške za ples. Osim što je u trenutku preuzimanja vlasti grad bio na rubu bankrota, naveo je i druge prepreke za kulturni razvoj: vrlo sporu birokraciju naslijeđenu od prethodne uprave, povećanu izolaciju Zagreba (ukidanje željezničkih i avionskih linija) i nedostatnost Nacionalne strategije za razvoj kulture da odgovori na stvarne potrebe scene. Govoreći o plesu, Pristaš je istaknuo kako je, usprkos financijskim preprekama, ples bio jedina umjetnička forma koja je dobila povećanje u prvoj godini mandata nove vlasti, upravo zato što je bila nesrazmjerno financirana u odnosu na druge. Prikazao je tablice koje jasno pokazuju značajan rast proračuna za nezavisnu scenu, a koje je čitava plesna scena dio jer jedina nema svoju instituciju. Tablice pokazuju da se ukupni proračun udvostručio u posljednje tri godine, što omogućuje podršku većem broju plesnih projekata s povećanim sredstvima. Pristaš je te brojke kontekstualizirao u odnosu na institucionalnu kulturu i kazališta koja crpe veliki dio proračuna za kulturu, ali unatoč tome, novi gradski plan za kulturu uveo je i planira uvesti nove mjere poput: novih natječaja za mlade umjetnike, institucionalne podrške za nezavisne organizacije, nadolazeće natječaje za eksperimentalne prakse, rezidencije i kustose. Osim toga, predstavio je dugoročne planove koji uključuju otvaranje novih prostora za nezavisnu kulturu u kojima će plesni_e umjetnici_e također moći raditi, s obzirom na to da je nedostatak prostorne infrastrukture bio problem za scenu od njezinih početaka. Štoviše, istaknuo je da će se problem Zagrebačkog plesnog centra, koji je još uvijek dio Zagrebačkog kazališta mladih, riješiti u okviru nove hibridne institucije, Novi prostori kulture. Ta institucija trebala bi omogućiti otvaranje novih izvedbenih prostora za nezavisnu scenu, uz financiranje iz lokalnih proračuna i EU fondova.
Sljedeća izlagačica bila je Marijana Cvetković, beogradska producentica iz Stanice, koja je postavila pitanje kako uopće govoriti o umjetnosti i kulturi u trenutnom srpskom kontekstu obilježenom velikim političkim prosvjedima, na koje vlast odgovara represijom, uhićenjima, policijskim nasiljem i uništavanjem mjesta povezanih s opozicijskim inicijativama. U tom kontekstu, koji je opisala kao nacionalistički, tržišno orijentiran i autokratski, Cvetković je ustvrdila da u Srbiji na nacionalnoj razini ne postoji koherentna kulturna politika niti transparentna strategija financiranja. Postoje javni pozivi za nezavisnu kulturu, ali njima redovito manipuliraju elite, dok prošle godine niti nije bilo otvorenog poziva. Što se tiče plesne umjetnosti, proračuni su oskudni i raspodjeljuju se netransparentno, a predstavnici Ministarstva kulture i Gradskog vijeća ne pokazuju interes za ples, što je vidljivo i iz činjenice da je samo jedan predstavnik posjetio prethodno održane koreografske konvencije. Cvetković je upozorila na to da su mnogi ljudi koji su javno kritizirali te politike ušutkani, dok su brojni drugi napustili zemlju. Međutim, spomenula je i paralelnu inicijativu koja se odvija u Beogradu: formira se niz savezništava kako bi se stvorila alternativna strategija za kulturni razvoj i bila spremna kada dođe do političke promjene. Sljedeće godine održat će se niz javnih foruma na temelju kojeg će biti objavljen javni dokument te strategije. Cvetković je istaknula da je opstanak plesne (i šire kulturne) scene moguć samo zato što različiti akteri sa civilne scene, kao i njihovi međunarodni saveznici, ustraju u solidarnosti, kombiniraju nakupljeno znanje i tako stvaraju implicitne kulturne politike koje aktivno čine razliku i daju nadu za drukčiju budućnost u Srbiji.
Madeline Ritter, producentica i programatorica iz Berlina, nastavila je razgovor naglasivši važnost samoorganizacije u plesu i istaknula je to kao jednu od karakterističnih značajki tog polja. Ritter je govorila o iskustvu sudjelovanja u stvaranju plana za plesa u Njemačkoj 2005. godine, kada se ispostavilo da su i brojne druge zemlje u to vrijeme izradile slične nacionalne planove za ples, bez pandana u drugim umjetničkim područjima. U Njemačkoj, unatoč tome što mu je tijekom posljednjih 20 godina dodijeljeno oko 80 milijuna eura, ples je još uvijek jedna od najmanje financiranih umjetnosti, s udjelom od samo 1-3% ukupnog proračuna za kulturu. Ritter je zatim predstavila pojam impact funding – princip po kojem fokus nije samo na pružanju financijske podrške već na prepoznavanju i financiranju toga što treba podržati kako bi se postigao značajan utjecaj. Upozorila je na razliku između strukturnog financiranja plesa (koje se odnosi na širi ekosustav plesa) i institucionalno financiranje (koje se odnosi na podršku specifičnim entitetima). Plesnu scenu treba gledati kao jedinstvenu cjelinu, u kojoj umjetnici sami definiraju svoje potrebe, a redovite evaluacije i dosljedna komunikacija unutar sustava nužne su za njegovanje odgovornosti prema promjenjivim potrebama zajednice. Također, Ritter je istaknula inicijativu za izgradnju politike pod nazivom Prekosutra za umjetničke institucije, koju je predstavila kao model koji povezuje različite dionike u umjetnosti. Prednost tog modela je što prepoznaje da su svi oblici umjetnosti krhki jer na njih utječu šira društvena gibanja. Zbog toga, Prekosutra poziva postojeće institucije da sudjeluju u dvogodišnjem zajedničkom procesu učenja sa ciljem da razviju strategije za jačanje otpornosti umjetnosti.
Uslijedila je diskusija na kojoj su panelisti_ce i publika detaljnije razmotrili ulogu institucija i položaj plesa kao nedovoljno financirane umjetnosti. Istaknuto je da bi osnovna svrha institucija trebala biti preuzimanje odgovornosti za cijelo polje. Na primjer, u Zagrebu je namjera omogućiti zaposlenicima institucija da aktivnije sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču upravljanja, te osigurati bolje evaluacijske procese. Također je istaknuto da je ples visokofeminizirano polje rada i kao takvo nije obilježeno rodnom nejednakošću u plaćama jer su sredstva za ples ionako mala, a ples kao umjetnost pokazuje veliku međuovisnost, uzajamnu podršku i suradnju. Vraćajući se na temu potencijalne nove nacionalne institucije za ples, Goran Sergej Pristaš istaknuo je da je hrvatska plesna scena već više od dva desetljeća spremna za takvu instituciju. Spomenuo je Nacionalnu strategiju za kulturu koja je ranije uključivala prijedlog za takvu instituciju, ali se nikada nije dogodila. Teja Reba završila je panel motivirajući hrvatsku plesnu zajednicu da se inspirira slovenskim iskustvom, gdje je stvaranje nacionalne plesne institucije postignuto suradnjom između predstavnika ministarstva i umjetnika_ca. Zahvaljujući kontinuiranom dijalogu i sagledavanju stvarnih potreba scene, taj pothvat postao je lakše ostvariv.
Drugi panel zvao se Budućnosnost: Plesno istraživanje u temelju nove plesne institucije, moderirala ga je Alexandra Baybutt, a sudjelovali su aktivni_e istraživači_ce u polju plesa: Marjana Krajač, Franz Anton Cramer, Bojana Cvejić i Rok Vevar. Nakon uvodnog pozdrava moderatorice, koja je najavila panel kao doprinos zamišljanju i uspostavljanju nove plesne institucije u Hrvatskoj, i to u kontekstu u kojem ples još uvijek mora dokazivati svoju autonomiju i kredibilitet, uslijedila su pojedinačna izlaganja.
Prvo izlaganje, naslovljeno Istraživanje kao otpor: metodologija, istraživanje i politička praksa, održala je Marjana Krajač. Pozvala je na razumijevanje izvedbe i teorije kao otpora, a plesno istraživanje kao disciplinu koje doprinosi destabilizaciji odnosa moći. Tu metodologiju predlaže razviti iz tri aspekta: metodologija istraživanja kao otpor, kritička teorija u plesu i politička povijest socijalističke Jugoslavije. Ponudila je prošireno razumijevanje plesa koje nije samo skup aktivnosti, praksi ili posljedica umjetničkog izričaja, već funkcionira kao metoda otpora i oblik političke i društvene prakse. Za Krajač, ples je kritička, utjelovljena praksa koja je sposobna demantirati dominantne društvene narative proizvodnjom antihegemonijskih znanja, što ga približava feminističkim i dekolonijalnim metodologijama.
Franz Anton Cramer govorio je o rastućoj tendenciji da se diskurs proizvodi iz iskustva i istraživanja, a kao doprinos temi nove plesne institucije postavio je pitanje kako znanja specifična za ples mogu biti prevedena u institucionalni kontekst. Govoreći kao iskusni arhivist plesa, Cramer smatra da istraživanje plesa uvijek mora biti historizirano, no također locira novu epistemološku paradigmu u sadašnjosti, obilježenu idejama o utjelovljenju (namjera da se nešto iskusi radije nego opaža), nearhivskim istraživanjima, pitanjima dekolonizacije proizvodnje znanja i porastom digitalne sfere, što podrazumijeva brojne prijevode plesa u druge medije. Predstavio je dva primjera iz svojeg arhivskog rada: Border-Dancing Across Time, projekt koji se bavi nasljeđem koreografkinje i plesačice Nyote Inyoke. Tijekom tog procesa, Cramer i suradnici_e shvatili su da je potrebno kombinirati metodologije utjelovljenja i umjetničkog istraživanja s arhivskim istraživanjem kako bi omogućili utjelovljeno učenje. Drugi primjer bio je pokretanje BA programa na berlinskoj školi HZT 2006. godine, kada su Cramer i drugi predložili naziv programa: Suvremeni ples, znanje, koreografija, ali uprava sveučilišta nije prihvatila pojam znanja u kontekstu umjetničkog obrazovanja jer se za njega smatralo da pripada isključivo domeni znanosti. Ova dva primjera poslužila su za ilustraciju promjene paradigme u suvremenom plesnom istraživanju.
Nakon njega, Bojana Cvejić mapirala je razvoj samog pojma “plesnog istraživanja” i ustanovila da se taj pojam popularizirao otprilike prije dvadeset godina kad se pojavio u kontekstu umjetničkog istraživanja. U vrijeme kada su projektni budžeti bili veći, a troškovi života priuštivi, istraživanje je bilo sastavni dio rada u izvedbenim umjetnostima, što je omogućilo duže radne procese i umjetničke eksperimente. Nakon obrazovnog obrata u umjetnostima, budžeti za umjetnost preusmjereni su u akademski kontekst što je dovelo do proliferacije diploma, profesionalizacije umjetnosti i posljedično, sustav obrazovanja za umjetničke profesije postao je utočište za ono što više nije bilo poželjno: eksperiment. Nadalje, Cvejić je ponudila razlikovanje plesnog istraživanja od istraživanje s pomoću plesa. Potonje se bavi temama od šireg značaja koje se istražuju u mediju plesa, što funkcionira kao epistemološka i politička strategija. Kao primjer, Cvejić je izdvojila dva recentna istraživačka projekta u kojima sudjeluje: suradnju s Jonathanom Burrowsom u kojoj istražuju nova neuroznanstvena otkrića o pokretu, te u dijalogu s praktičarima plesa pokušavaju u pitanje dovesti binarni odnos između improviziranog i naučenog pokreta. Drugi primjer istraživanja su koje je provodila s Anom Vujanović, u kojima one koreografiju koriste kako bi usmjerile pogled šire od umjetnosti prema društvu u cjelini, kao i nedavni projekt koji se bavi koreografijama antifašizma u kontekstu rasta ekstremno desnih politika. Time je naznačila svoj odmak od znanja specifičnih za ples prema društvenoj koreografiji koja združuje različita polja znanja o društvu.
Posljednji panelist, Rok Vevar, nije bio osobno prisutan pa je moderatorica pročitala njegovo izlaganje. U njemu Vevar ponavlja potrebu za nacionalnom institucijom, a kao jedan od dvoje glavnih kustosa dao je dodatni kontekst za ranije spomenutu izložbu koja će se otvoriti nekoliko sati kasnije. Istaknuo je kako je organizacija Nomad Dance Academy Slovenija bila aktivna u razvoju arhiviranja i historizacije plesa u Sloveniji, što je dovelo do osnivanja Privremenog slovenskog plesnog arhiva u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Ljubljani. Najavio je i skorašnje pokretanje regionalnog plesnog arhiva u obliku digitalne baze podataka i naglasio kako Nomad Dance Academy ima strateški plan za osnivanje fizičkih plesnih arhiva u svim partnerskim zemljama mreže: Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji, a to je, smatra, još jedan argument za osnivanje plesne institucije. Na kraju je izložio popis potreba koje bi buduća institucija trebala ispunjavati: odjel za plesne arhive s odgovarajućim stručnjacima iz područja historiografije, istraživački programi u području povijesti i teorije plesa, razvoj kulturnih politika u području plesa, istraživanje za razvoj različitih međusektorskih programa i kompetencija u području primijenjenih plesnih studija kako bi se osiguralo održivost programa, omogućavanje umjetničkih istraživačkih programa i rezidencija, i na kraju, znanstvena i umjetnička transdisciplinarna istraživanja koja bi pružila uvid u odnos između neuroznanosti i plesne kinetike.
Posljednji panel dana, Nove strukture za novu budućnost – poziv na akciju, poprimio je znatno drugačiji oblik. Moderatori_ce, Dragana Alfirević i Igor Dobričić, predložili su format kolektivnog sanjanja i pozvali prisutne da ostave sav pragmatizam po strani na sat vremena. Pozvani_e sanjači_ce bili_e su Anna Efraimsson, Matija Ferlin, Nina Gojić, Elena Novakovits i Iva Nerina Sibila. Moderatori su pozvali govornike_ce da prepričaju svoje snove publici Konvencije, a sesija se odvila u mračnoj prostoriji gdje su ljudi mogli birati hoće li leći na pod, zatvoriti oči ili čak zaspati. Nakon što su pozvani_e sanjači_ce podijelili_e svoje snove, ostatak publike bio je pozvan nastaviti sanjati, interpretirati tuđe snove ili naprosto ponoviti nešto što im je bilo upečatljivo. Sesija je trajala nešto više od sata i razvila se u zajednički san u kojem su brojni_e posjetitelji_ce podijelili svoje želje i nade za budućnost plesa i plesnih institucija.
Program se nastavio u Muzeju suvremene umjetnosti otvorenjem izložbe Ples, Otpor, (Ne)rad – kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije. Izložbu su otvorili ravnateljica Muzeja, Vesna Meštrić, producent Muzeja Branko Kostelnik, te dvoje glavnih kustosa_ica izložbe, Biljana Tanurovska Kjulavkovski i Rok Vevar. Ostali članovi kustoskog tima su Slavčo Dimitrov, Milica Ivić, Tea Kantoci i Jasmina Založnik, izložbu je dizajnirao Siniša Ilić, vizualne materijale izradio je Andrej Dolinka, producentica je Marijana Cvetković, a Ana Letunić surađivala je kao lokalna izvršna producentica. Na otvorenju je istaknuto da je ovo prva izložba koja pruža tako opsežan uvid u plesnu povijest bivše Jugoslavije i kao takva je presedan u regionalnog kontekstu. Izložba označava kraj četverogodišnjeg istraživačkog projekta (Non-)Aligned Movements, koji je bio posvećen istraživanju zajedničkih naslijeđa plesnih povijesti i kulturnih veza u bivšoj Jugoslaviji, a uključivao je i izgradnju online arhiva koja će biti pokrenuta prije nego se izložba zatvori. U tom smislu, izložba predstavlja prvi javni događaj na tom putu, a detaljniji opis same izložbe slijedi u opisu vođene turi koja se održala sljedećeg dana.
U skladu s temom arhiviranja plesa, otvorenje izložbe nastavilo se izvedbom predstave Želja da se napravi čvrsta istorija završiće se neuspehom. Koreograf Igor Koruga i dramaturginja Milica Ivić bili su članovi_ce spomenutog arhivskog istraživačkog tima pa tako i ta izvedba funkcionira kao izvedbeni doprinos temi u formatu živog arhiva. U izvedbi je sudjelovalo šest plesača starije dobi iz Beograda koji su predstavili_e odnos prema vlastitim povijestima u plesu i političkim borbama koje su ih oblikovale, baš kao što su oblikovali i kulturni kontekst u kojem djeluju: Nela Antonović, Anđelija Todorović, Jelena Jović, Tatjana Pajović, Boris Čakširan i Sanja Krsmanović Tasić. Producentica predstave je Marijana Cvetković iz Stanice – Servisa za savremeni ples, u partnerstvu s projektom Dance On, Pass On, Dream On, programom Kreativne Europe i Ministarstvom kulture Republike Srbije, te prostornom podrškom Kulturnog centra Magacin i Bitef teatra iz Beograda.
Četvrtak, 21. studenog
U četvrtak, 21. studenog, program je započeo u Tala Ple(j)su radionicom Naame Shoshane Fogiel Lewin, u organizaciji Nomad Dance Academy Croatia. Kombinirajući svoj interes za pokret kao fizičku i političku praksu, Fogiel Lewin podijelila je nekoliko praksi temeljenih na istraživanju suosjećanja, pristanka i skrbi u plesnom i somatskom kontekstu. Nakon prezentacije Modularne škole (opis u sljedećem ulomku), održala je kratki performans u kojem izvodi oproštajno pismo upućeno njezinoj domovini, Izraelu, kritizirajući trenutne izraelske politike obilježene vojnom okupacijom i genocidom.
Nakon radionice, održana je interaktivna prezentacijska instalacija koja je nastala kao rezultat edukativnog pilot-programa Modularna škola, a organizirala ju je Aleksandra Janeva Imfeld i Nomad Dance Academy Croatia. Predstavljeni su radovi mladih plesnih umjetnika_ca iz Hrvatske, Srbije i Makedonije: Viktorije Bubalo, Borisa Barukčića, Silvije Dogan, Jovane Zelenović, Dore Pocedić, Linde Tarnovski, Sare Trbare, Nike Špekuljuk, Ele Đimoti i Teodore Ežovske, a na kraju su Đimoti i Ežovska izvele kratki prikaz svojeg rada u nastajanju, razvijanog na posljednjoj rezidenciji ovog izdanja programa. Nakon toga, Janeva Imfeld predstavila je kontekst škole i formata: riječ je o dvogodišnjoj platformi namijenjenoj mladim plesnim profesionalcima_kama koji_e su bili_e pozvani_e prijaviti svoje projekte u bilo kojoj fazi razvoja, dok je NDA Croatia osigurala mentorice za njihove projekte (Roberta Milevoj, Jasna Žmak, Nikolina Pristaš i druge), te mikrorezidencije u Strugi, Beogradu i Ljubljani. Program je došao do kraja pilot-faze, a projekti sudionika_ca razvijali su se u različitim formatima; ne samo kao izvedbe, već i kao umjetnička istraživanja, radionice, video radovi i sl. Modularna škola omogućila je podršku radovima osiguravši im adekvatan vremenski okvir i dodatne resurse za razvoj ideja.
Poslijepodne je u Muzeju suvremene umjetnosti održana kustoska tura po ranije navedenoj izložbi: Ples, Otpor, (Ne)rad – kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije. Tura je omogućila dublje razumijevanje pojedinih kustoskih odluka o izboru radova i postavu, a kustosi_ce su istaknuli_e da je ova izložba tek jedna postaja na puno dužem istraživačkom projektu, kao i podatak da neki dijelovi bivše Jugoslavije još nisu zastupljeni (Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo). Obuhvativši doprinose više od stotinu umjetnica_ka i kolektiva, izložba donosi arhivske video materijale, fotografije, kostime, rekvizite, publikacije poput kataloga, dokumentacije umjetničkih istraživanja, članaka te grafičkih i promotivnih materijala. Podijeljena je u tri segmenta koji se međusobno nadopunjuju od kojih svaki komunicira sa širim društvenim kontekstom, istovremeno nudeći razumijevanje plesu svojstvenih znanja i estetika. Tematski segmenti su (proto)feminističke i (proto)kvir prakse, ples kao otpor i formacije temeljene na samoorganizaciji i proizvodnji znanja. Kako je istaknuto u uvodnom tekstu, cilj je afirmirati ples i koreografiju ne samo kao estetsku, nego i društvenu praksu koja reflektira i doprinosi društvenim promjenama.
Nakon ture uslijedila je izvedba Inside the Outside koreografkinje Deborah Hay, nastale u sklopu njezine dugotrajnije suradnje s Nomad Dance Academy Slovenia. Suautori_ce izvedbe su Dragana Alfirević, DISCOllective, Jana Jevtović, Ben Novak, Jan Rozman i Dejan Srhoj, a bazira se na otvorenosti i ideji koreografije kao skupa principa i razvoja formi. Producirale su je Dragana Alfirević i Jasmina Založnik iz Nomad Dance Academy Slovenia, uz podršku Grada Ljubljane, Ministarstva kulture Republike Slovenije, Ministarstva uprave Republike Slovenije, projekta Dance On Pass On Dream On u okviru projekta Kreativna Europa, te prostornu podršku Bunkera, Kina Šiška i DUM-a – Društva umjetnika (Ljubljana).
Posljednji događaj u danu bila je trosatna iskustvena radionica Glasovi: uspavanka za tijela u slobodnom padu u vodstvu selme banich i Grupe za nove narodne prakse. Praksa je dio kontinuiranog istraživanja koje banich razvija posljednjih godina, a ovaj je događaj organiziran u suradnji s Glasnim pitanjem – vokalno-tjelesnim laboratorijem. Radionica je okupila sudionice s lokalne zagrebačke scene, kao i međunarodne goste_šće Konvencije. Kako je navedeno u pozivu, praksa se temelji na kritičkom pristupu konceptima otpornosti i održivosti koji se koriste za normalizaciju ljudske i neljudske patnje u kapitalizmu. Glasovi se bave individualnim i kolektivnim iskustvima traume, krhkošću kao iskustvom radikalnog otpora te iscjeljenjem kao alatom za društvene promjene i oslobođenje. U trosatnoj sesiji sudionici_e su imali priliku iskusiti metodologiju razvijanu na prijašnjim radioničkim susretima, za koju selma banich crpi materijale iz svojeg dugogodišnjeg aktivističkog rada i recentnije edukacije za art terapiju. Grupa je stoga radila s pojmovima preuzetim iz terapijskih praksi, kao što su osnaživanje, briga o sebi, samopropitkivanje, a na kraju susreta upustili su se u kolektivnu uspavanku.
Petak, 22. studenog
Posljednja dva dana Koreografske konvencije bila su obilježena izvedbama i praksama lokalnih plesnih i novomedijskih umjetnika_ca. U petak, 22. studenog, publika je imala priliku sudjelovati u grupnim razgovorima s plesnom umjetnicom Lanom Hosni, praksom koju razvija posljednje tri godine. Razgovori o pretpostavkama, uvjerenjima, predrasudama, navikama, nepisanim pravilima i tendencijama koje se vrte u prostoru plesa te više ili manje očigledno utječu na način na koji ga doživljavamo/proživljavamo praksa je koja se održava u formi individualnih razgovora između akter_ica plesne scene, a s vremenom su se razvili i u grupni format. Korištenjem asocijativnih karata, razgovori postaju refleksije o vlastitoj poziciji prema plesu, kao i lociranju zajedničkih preokupacija među sudionicima_ama plesne scene. Na Konvenciji Razgovori su okupili grupu od pet međunarodnih gostiju_šći, a neke od tema koje su se otvorile bile su odnos prema apstrakciji u plesu, zatim hijerarhije, autoriteti i nejednakosti u strukturama podrške za ples, te pritisci brige o sebi koji odvraćaju pozornost od strukturnih uzroka individualnih problema.
Izvedbeni dio programa započeo je reprizom predstave Treptaj tišine autorice Tamare Bračun, članice inkluzivnog plesnog kolektiva Magija iz Rijeke. Premijerno izvedena 2022. godine, predstava je koprodukcija dva najstarija hrvatska inkluzivna plesna kolektiva: DIVERT kolektiva (bivši IMRC) i Magije. Izvode ju autorica Tamara Bračun i Marina Bura, koju je zbog bolesti ovaj put zamijenila Anita Rumac, a tematski se bavi emocionalnim posljedicama izolacije tijekom lockdowna i tadašnjem nedostatku fizičkog dodira, osobito efektima koje je to proizvelo za rizične skupine. Ovo je Bračunina prva cjelovečernja predstava i prva plesna predstava u Hrvatskoj čije autorstvo potpisuje plesačica u invalidskim kolicima.
Večer je zaokružila repriza predstave Sol Silvije Marchig, njezinog prvog i za sada jedinog sola, koji također funkcionira kao primjer primjer izvedbenog (samo)arhiviranja. Kao i Treptaj tišine, Sol je nastala 2020. u jeku pandemije i uhvatila se u koštac s tadašnjim neizvjesnostima. U odsutnosti suizvođača, Sol poziva i ugošćuje duhove prethodnih suradnji koje su se dogodile unutar Kik Melone, organizacije u okviru koje Marchig stvara suautorske radove već 16 godina. Suradnici_e izvan scene bili su Tea Kantoci (podrška, kostimi i instalacija), Josip Maršić (dizajn zvuka) i Saša Fistrić (dizajn svjetla).
Subota, 23. studenog
Posljednja večer krenula je u formatu Antisezonine Hangover session koja se održava kao nefomalni susret autorskih timova predstava i događanja u svakom bloku. Sudionici_e Konvencije imali su priliku saznati više o procesima nastanka predstava te dobiti dodatna pojašnjenja i kontekst za pitanja koja su se otvorila prethodnih dana. Luka Bosanac predstavio je proces rada na predstavi s otvorenja, HIHI, Marko Gutić Mižimakov predstavio je svoj film Lov na zmajice, Nina Gojić govorila je o filmu koji je otvorio Konvenciju, Tea Kantoci podijelila je svoje iskustvo kuriranja izložbe, a Silvia Marchig dala je pojedinosti o radu na Sol. Osim toga, okupljeni_e su se vratili pojedinim temama sa zagovaračkog dijela programa i dobili pojašnjenja koja se tiču zagrebačkog i šireg ex-Yu konteksta.
Posljednja predstava Konvencije bila je O autorice Sonje Pregrad, jedne od kustosica i organizatorica Antisezone, i njezinih suradnica_ka koji čine kolektiv mladih plesačica i novomedijskih umjetnika_ca: Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Lana Hosni, Anna Javoran, Nika Pećarina i Eva Priečkova. Predstava koreografske principe uzima iz ponašanja biljaka, njihove geometrije, ciklusa rasta i ekosustava koje formiraju, omogućujući tako stvaranje kolektivnog tijela mimo antropocentričnog pogleda na svijet. Premijerno je izvedena 2023. godine kao produkcija organizacije Objekt plesa u sklopu Antisezone.
Na kraju, program je zatvoren projekcijom nagrađivanog eksperimentalnog filma Lov na zmajice Marka Gutića Mižimakova, u kojemu uz autora izvode osobe koje su prethodno na razne načine bile uključene u Konvenciju: DISCollective, Lana Hosni, Sonja Pregrad, Nika Pećarina. Film je producirala organizacija queerAnarchive iz Splita, sniman je u Dalmatinskoj Zagori, a bazira se na romanu Samuela Delanyja Stars in My Pocket Like Grains of Sand.
Na koncu, važno je istaknuti da je Koreografska konvencija prva te vrste koja se održala u Zagrebu, i predstavlja najintenzivnijih i najdogađajnijih tjedan dana za ples još od pokreta Autonomija plesu iz 2017. i 2018. godine. Antisezona, inicijativa koja se formirala kao svojevrsni nastavak tog pokreta, ovim je organizacijskim pothvatom pozicionirala Zagreb na regionalnu mapu gradova s najživljim i najotpornijim plesnim scenama. U najvećoj mjeri zahvaljujući zagovaračkom programu i izložbi plesnog arhiva, zagrebačka plesna scena pokazala je da treba i može više nego što trenutno ima i otvorile su se nove perspektive za razvoj plesa u smjeru njegove eventualne institucionalizacije, dok u nadolazećem periodu predstoji vidjeti koliko će se od konstruktivnih prijedloga zaista realizirati.