Ivana Bojanić
izvedba
Misaoni začetak ove izvedbe nalazi se u tvrdnji da je jeza ambivalentna. Razgovarajući o njoj kao o pojmu i pojavi te kao o potencijalnom tematskom uporištu, rastvarajući svojstva i detektirajući podstrukture, zaključili smo da mehanika jeze proizvodi učinke svojstvene i nekim drugim, posve suprotnim, pojavama. Učinke koje vezujemo i za neke druge, posve suprotne, pojmove. Drugim riječima, naježiti se možemo i zbog nečega što nije nužno prijeteće ili povezano sa strahom. Tako se nastavno na zaključak o ambivalenciji postavilo pitanje što se nalazi s druge strane te tanke, ali ipak postojeće granice. Odgovor na to pitanje ovisio je ponajprije o tome što je temeljni učinak odnosno temeljni mehanizam na kojem počiva jeza, ali i njena potencijalna suprotnost.
Dakle, od čega se isto ježimo, ali se toga nužno ne bojimo?
Imajući na umu da operiramo unutar konteksta suvremenog plesa, tražili smo odgovor koji će, pored konceptualne zaokruženosti i dramaturških veza, trasirati i put za načinjanje koreografskih pitanja i problema. Odgovor je morao sugerirati suprotnost, ali proizvoditi iste učinke. Odgovor je, na neki način, morao sugerirati ulaz u plesni vokabular, ali i kreirati dvostruki izvedbeni dispozitiv. Nakon nekolicine odbačenih ideja i pojmova, analize referentnih polja, kao drugo jednako važno tematsko uporište uspostavila se senzualnost. Senzualna pojava će nas naježiti, ali nas neće uplašiti. Od senzualnosti možemo osjetiti žmarce, ali ne i strah.
Kroz konceptualnu jukstapoziciju ovih dviju tematskih osi, kao zajednički temeljni mehanizam izronio je mehanizam zazornosti. Mehanizam istovremenog odbijanja i privlačenja. Stoga, nužnost je bila i definirati kod koji će scenski održati željenu ambivalentnost. Odnosno, definirati kontinuiranu dvostrukost izvedbenog dispozitiva.
Kao što je prethodno sugerirano, senzualnost je poslužila kao ulaz u plesni vokabular. Dramaturško pitanje koje je preostalo riješiti jest pitanje sredstava s kojima će se scenski obraditi i jeza. U razgovorima smo, između ostalog, zaključili da je ona neodvojiva od auditivnog aspekta te da se od zvuka nerijetko puno brže naježimo nego od nekakvog prizora. Razlog tome je vjerojatno zato što je njegov izvor ponekad puno teže detektirati, a zbog čega uvijek ostaje jednim dijelom nepoznat, skoro pa mističan. Vođeni time, donijeli smo odluku da se jezu scenski obradi kroz specifične zvučne propozicije, ali i oralnost. Tako se pored konceptualne jukstapozicije dviju tematskih osi, scenski jukstaponiraju i dvije vrste materijalnosti: materijalnost tijela te materijalnost glasa.
– Luka Bosanac
IDEJA I KOREOGRAFIJA: Ivana Bojanić
PLESNO-VOKALNA IZVEDBA: Ivana Bojanić i Margareta Firinger
GLAZBENA IZVEDBA I DIZAJN ZVUKA: Tin Dožić i Ivona Eterović
DRAMATURGIJA: Luka Bosanac
KOREOGRAFSKI SAVJET: Anna Javoran
KOSTIMOGRAFIJA: Bruna Jakupović
INSTALACIJA: Ivana Bojanić
DIZAJN SVJETLA: Saša Fistrić
DIZAJN PROMO MATERIJALA, FOTOGRAFIJE I VIDEO: Sindri Uču
PRODUKCIJA: Silvia Marchig
KOPRODUKCIJA: Kik Melone i Muzej suvremene umjetnosti Zagreb
PODRŽANO: Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija RH
Predstava se realizira u sklopu programa ANTISEZONA 24, partnerskog projekta Muzeja suvremene umjetnosti i umjetničkih organizacija Divert, Kik Melone i Objekt plesa i uz organizacijsku, infrastrukturnu i produkcijsku podršku Plesnog centra TALA, uz potporu KNAP-a, Centra za kulturu Peščenica.