ANTISEZONA

Lipanjski blok donosi niz umjetničkih radova koji se kreću uzvodno – protiv struje očekivanja, reprezentacije i linearnosti. U središtu tog kretanja nisu odgovori, već trenuci pomaka: između disciplina, između konsenzusa, između pogleda i šutnje, između površine i onoga što izmiče oku. Umjetničke geste talože se kao slojevi i presjeci – po tijelu, prostoru, jeziku. Kao da izvodimo arheologiju svakodnevice, sondiramo tlo koje titra osjećajima, mitovima, neizgovorenim iskustvima. Zemlja nije kulisa – ona je živo biće, terra viva, koja diše s nama i kroz nas.

Od feminističkog čitanja nade u devastaciji (Društvo 11 lisica), preko plesa koji tuguje, a istovremeno slavi (OVA: Tristitia), do koreografije koja sadrži višestruke nesvrstanosti – političke, poetske, plesačke (Kao što su rime s ne) – radovi se nižu poput fragmenata jedne slojevite, zajedničke rečenice. U njenom trajanju pojavljuje se i tih, ali uporan zapis s margine – prisutnost koja ne traži odobrenje (Neautorizirano). Tijelo se raslojava kroz tehnologiju i nemogućnost (Alkemijska zvijer), dok čuvamo prostor za usporavanje, otvarajući vrijeme za razmjenu bez unaprijed zadanog cilja (Kroz koreografiju i zvuk: Kritička praksa prostornog mišljenja). Na kraju, pozvani smo da stanemo, slušamo, i čitamo krajolik – kao da je knjiga, kao da je šapat tla koji pamti više nego što možemo izreći (cracks in landscape).

Pozivamo vas da prijeđete – ne kako biste stigli negdje, već kako biste ostali dulje. U pokretima što se nepremijetno šire poput godova.

U toj tišini odzvanja “ne” – kao svjesni čin, kao zajedničko disanje.
Prijeđi rijeku – i reci ga.