Tjeskobe: refleksija u tri ekstremiteta

Tjeskobe:
refleksija u tri ekstremiteta

Ana Fazekaš

  Kroz poroznu površinu, kroz rupičasto tkanje kože koja se razlijeva preko rubova, želim vam pisati o uronu u prizor / kadar / izvedbu. Pomažu mi sitni mravci na papiru, sabirući raspršene trenutke u kojima otpuštamo granice svoga bića i prepuštamo se pretakanju koje nas miješa sa svime što se prelijeva iz okvira. Postajemo netko drugi, nešto drugo, odvajamo se i udvajamo, pluća se pune vodom, a ispod vilice se rastvaraju škrge. Narcisovo tekuće zrcalo isprva zavodi treperavom refleksijom, da bi zatim progutalo zaljubljeno biće, i ponekad ga ipak vratilo na površinu… ali promijenjenu. Gledam kako se svitanje kreće unatrag u odrazu ljuskica.

I. Ne sasvim nasumično i rijetko

  U prvom snu ponekad vidim Anne kako sam je prvi put vidjela, u ispražnjenoj tvorničkoj hali, kako klizi na kotačima digitalnih supernova. Plavuša-amazonka teških trepavica najavljuje samo snove ružičaste i baby blue melankolije, pjevuši u disonancama šuškavog baritona, kao pucketanje guste pjene. Prošlo je gotovo pola godine otkad smo se našle stiješnjene u sobi s jednim staklenim zidom, među kartonskim kutijama, kablovima, fotografijama torza i dupeta, a ona je klopotala u naherenim cipelama, ubadajući male komade praznog parketa.

  Jesi li kad provela neko vrijeme (recimo, nekoliko mjeseci) negdje zaljubljena u odraz?

  Putujući k tebi oko Valentinova zatekla me vrtoglavica, sav se zrak povukao u druga pluća punom dužinom tramvaja i sišla sam prerano, ušla ponovno, sišla ponovno. Kad sam te konačno vidjela, već neko vrijeme nisam disala. Provela sam čitav život zaljubljena u odraze, Anne, je li moguće zaljubiti se u nešto drugo? Zaljubljivala sam se u odraze koji bi povremeno bljeskali kao negativi, iako mi se sada čini da je sve uvijek samo isti prizor, drugačije prelomljen; lica samo naizgled međusobno različita, uvijek bitno ista. Ne razlikuje se ljubav od sitnih žudnji koje dolaze u plastičnim paketima, kičasta obećanja i šuplje misterije skrivaju ljude od sintetike. Tek me odnedavno zahvaća bijes zbog potraćenih dana i promašenih iščekivanja, pa učim što se s bijesom može napraviti. Počela sam prezirati odraze za koje se lijepim refleksno, reakcijom nervnog završetka. Šećerna vuna. Umjetni nokti. Aerodromski parfem. Ispod površine uvijek je miris truleži. Što ti radiš s bijesom?
  Kamo ti bježi pogled na licu koje nema kontrole, ne vidim od guste kose, ne vidim mrlje koje slutim na koži, ne vidim uskoro ništa, moj oblik nestaje i ostaješ samo ti, moja dvojnica, ili moj original. Odakle govoriš, i odakle pišeš? Što se događa u šutnjama kad pripremaš uvijene odgovore? Pokaži mi metalnim prstom gdje su te šutnje. Znam da voliš zirkati u budućnosti, nađem te ponekad u drugim svjetovima koji su meni samo mutne boje. Kako se pleše znanstvena fantastika? Nižeš riječi slijedeći upute starješina, slijedila bih ih i ja, ali neki me duboki otpor ne pušta. Ne želim više biti pristojna.

  Kako ide?
  Evo nisam sigurna u boju baš niti format nervira me nesrazmjer i neodnosnost ruba poteza i oblik mrlje. Moram paziti da ne pretjeram s dodavanjem nasumičnih vrijednosti, kako bi oblici ostali raspoznatljivi.

  Iskrojena od poetskih vježbi i opskurnih znanstveno-fantastičnih prizora, Anne kao da ne pripada nikamo i nikome, a njezina usamljenost čas rasprostire užitak, čas kažnjava. Želim joj reći nešto lijepo, ali gotovo sam sigurna da mi uvijek laže; pitam se u kojem je dijelu tijela smješteno nešto što bi moglo proći pod iskrenost i što bi se dogodilo kad bih ondje pritisnula jako. U dubini moždane mase mi tutnji od dehidracije, a opet se ne mogu natjerati da ustanem po čašu vode. Tijelo mi se pretvara u kaktus, sitne bodlje probijaju kožu, puštam plitko korijenje. Mogu li nas odrazi ikada voljeti natrag?

II.  DOWL

  U zraku je elektricitet danima udaljene oluje. Sat otkucava bešumno, ali svaki pomak kazaljke pulsira u svim žilama u gradu. Kreće vrtlog jednim listom koji počinje plesati na vjetru. Anna izvire iz rahle zemlje, razgrće je lijepim krtičjim rukama. U vonju vlažnog blata i preširokim trapericama zavrnutih nogavica, odmah šmugne svome čoporu. Iz svoje sablasne palače, Ana se spušta kao noć, i sve se sabiru u pravilnoj kružnici. Tišina se vuče preko ugode, toliko smo dugo pogledom tražile početak da na sredini zaboravljamo na njega i već smo u puno zaletu prema kraju koji nikada ne stiže. Čitavi je grad zahvaćen plesnim bunilom koje će iz svakog tijela izbiti život.
  Što su vam najmanji strahovi? Najtiše tjeskobe? Ljubavi koje su se skoro dogodile, ali ipak nisu? Što vam pokreće tijelo u strahu od promašaja, odlazaka, gubitaka koji režu do kosti?

  Dance, dance, otherwise we’re lost!

  Što ako se želite izgubiti? Znam da ne volite te priče, ali u blještavoj noći ne mogu se otresti sablasti davnih luđakinja. (Dance!) Onih kojima bi na površini kože spontano izbijale riječi, i nestajale tek nakon nekoliko sati, (Dance!) koje su bježale u bijele sobe od žrvnja života i onda ponovno van sakrivene u muška odijela. (Dance, dance!) Ples je uvijek ludilo i bijeg od ludila. Otherwise…

  We.
  Are.
  Lost.

  Nešto neobično titra i bruji između tijela u izvedbi, sastavljenih savršeno od udova i produžetaka, i pogleda osuđenih na periferiju koja samo diše. Elektricitet u tankim nitima koje je moguće vidjeti ako pritvorimo kapke, i hipnoza koja s jedne strane tjera na pokret, dok s druge fiksira poput utega. Negdje sam pročitala da je Paracelsus histeriju nazivao chorea lasciva, što će reći orgijastički ples. Kada gledamo fotografije i crteže histeričarki devetnaestog stoljeća, vidimo tijela u spektaklu izvedbe, koreografiji koja istodobno prati upute i izmiče kontroli vlastita tijela i uma, kao i kontroli onih koji izdaju naredbe, izrijekom ili prešutno. U gradiću Josselinu 1855. godine, apsolutno su sve žene u istom trenutku počele nekontrolirano lajati. Drugdje u povijesti, u francuskoj samostanskoj školi, sve su se djevojke, svakog popodneva, simultano spuštale na ruke i koljena, i počele mijaukati. Ovakve je događaje moguće razumjeti samo posve ili nimalo.

  Dance…

  Histerija je bila kolektivni bunt, rasipanje provizornih granica tijela, hrvanje koje istodobno stremi životu i smrti pa cijepa ličnost na asimetrične dijelove. Neodlučne u svojim identitetima, meandrirale su između imena, priča, rodova, bile su istodobno dvoje, oboje, u ljubavnom klinču. Razgovarale s božanskim, silazile u podzemlje, zavodile, prijetile, lomile tijela kako se tijela ne lome, izvodile neizrecive koreografije i padale iscrpljene u dugi san.
  Kad nam se um rasipa, svijet vidimo jasnije nego što bi bilo ugodno, naš se vlastiti odraz pretvara u nešto podatno i promjenjivo, što dotad nikada nismo susrele, i samim time postaje stvarniji nego što je ikada bio. Arhiv naših bića se raspada kao keramika, sabiremo dijelove, slažemo riječ na riječ, pokret na pokret, sjećanje na sjećanje, premještamo komade mozaika, i tražimo, trebamo, trgamo jedna drugu. Trebamo jedna – drugu.

  Otherwise –

III. Anna, Balla

  U prisili plesa, demonstraciji perverzne moći koja pretvara osobu u ispražnjeni objekt, postoji nešto groteskno. Kada strani glas, bilo izvana ili iznutra, tjera volju da djeluje mimo želje, da tijelo samo sebe tjera u pokret kojemu je priroda užitak, a proizvodi povredu, klizimo duboko u traumu. Jer ništa ne degenerira u tako okrutnu bol kao užitak pogurnut u svoju suprotnost. U ekstremu rascjepa između htijenja i sile, udvajamo se, a dvije strane ne mogu supostojati u miru, mogu se samo sukobiti i sudarati u borbi za premoć, koja obje nužno vuče u smrt.
  Nasilje jednako kao i ljubav balansira na tim rubovima ludila, u terenima u kojima se gubimo, u praznini s jekama, ili labirintu zrcala. Udvajanje je psihoza, duboki rez u ličnosti koja se cijepa, iluzija kontinuiteta se prekida, transformirajući misli, žudnje, strahove u sile koje dobivaju oblik, postaju halucinacije. Antipsihijatrijska je tradicija u psihozi prepoznavala modus otpora, spontani uvid u svijet koji se opire stegama logike na koju inače pristajemo. Jer objektivnost je uvijek spekulativna, uvijek zapravo samo teoretska, uvijek tek dogovorna između sabranih subjektiviteta. Vidiš li ti isto što vidim i ja, i ako ja ne diram tvoju stvarnost, ti ne diraš moju fikciju. Kako odrediti da je jedna stvarnost stvarnija od druge, kad je naša intimna leća ionako jedino što imamo u omeđenom iskustvu života? Naišla sam jednom na misao fizičara koji se pita možemo li prihvatiti da su možda svi zakoni fizike naprosto – pogrešni. Možda bismo poletjele.

  Balla!

  Kako se nositi s okrutnošću koja tiho postoji u nama, kako s odrazima u kojima se reflektira taj mrak? Najdublje ništavilo koje možemo vidjeti uvijek je unutra i cijeli smo svijet izgradile da pobjegnemo od bezdana i zaboravimo odakle smo došle. Što se dogodi kad popustimo stisak i dopustimo vodi da nas proguta?
  Budim se svake noći u 2 ujutro, i na tri sata postajem sjena svoga psa. Pratim ju u mraku, upijamo vlagu noći dok se ne iscrpimo, i ujutro teško ustajemo u rutinu. Što radiš kad se budiš usred noći, Anika?
  Je li ti teže zaspati od tuge ili uzbuđenja? Krivnje ili bijesa?
  Njezini istrzani pokreti i lice usmjereno u crninu zida emaniraju nasilje uz isjeckanu recitaciju na oblom mekom jeziku, ali ja ne mogu prestati misliti na njezin osmijeh i kako joj proguta cijelo lice blještavilom.
  Od sreće ili od straha?

  Shame, shame, shame… Drown in your fucking shame.

  U posljednje vrijeme intenzivno razmišljam o vremenu; kako svaki naš trenutak postoji zauvijek negdje u nevidljivom kontinuumu svevremenosti i bezvremenosti. Svaki trenutak boli i nježnosti, sve što smo zaboravile, sve što nastojimo zaboraviti, ipak negdje titra, svaka promašena ljubav još uvijek živi u nadi, u nevremenu. Mislim da, ako smo određene svime što se već dogodilo, u naše je molekule i atome sigurno upisano i sve što će se tek dogoditi. Snovi, dok ih sanjamo, uvijek su negdje već ne/ostvareni, a dok je ljubav tek u povojima, uvijek nam je negdje u dubinama bića, srce već slomljeno. Jer nema sna koji se ne rasprši niti ljubavi koja ne lomi srce, ako ga imamo.

P.S.

  Sve što vam pišem u jednakoj je mjeri istinito,
  a sve što sam u stanju reći mogu pustiti iz sebe samo zato što nisam sasvim sigurna da postojim. Kao da
  dijelom sebe uvijek čekam da prizori svijeta koji me okružuje padnu kao plahta.

  Anne, Anna, Ana, Anika…

  Lijepe mračne dvojnice, gledajte kako blijedim
  i nestajem.
  Kako nestajem.
  Ljuštim riječi, ali lome se samo zglobovi i tipke,
  topli miris metala me omamljuje
  ideje mi se umaraju.
  Ova je noć osvjetljena posve tankom pukotinom mladog mjeseca koji mi se ruga i tuguje jer vam nisam rekla ništa što sam htjela.
  Ali stiže galopirajući sat
  u kojem se riječi same brišu,
  pisma nestaju,
  ruke i noge se deru kao papir.
  U nekoj puno goroj noći,
  možda,
  pisat ću vam
  pon
  ov
  n
  0
  
  0
  
  0
  
  .

DATUM OBJAVE: travanj 2022.

O AUTORICI