Rubovi strojnoga srca / plesne infleksije

Rubovi strojnoga srca / plesne infleksije

O predstavi Oh, Mary Shelley

Katja Šimunić

Na početku budućnosti bile su dvije žene: Mary Shelley i Ada Lovelace. Mary je rođena 1797, Ada je rođena 1815. Svaka od ove dvije mlade žene silovito je na svoj način prodrla u povijest ranih godina Industrijske revolucije. Početak doba strojeva. Obje su pripadale svojemu vremenu – kao što i mi svi pripadamo svojemu – ali obje su bile lučonoše kroz vrijeme, osvjetljavajući svijet budućnosti. Svijet koji je naša današnjica. Svijet koji upravo mijenja prirodu, ulogu i, možda, dominaciju Homo Sapiensa. Povijest se ponavlja – iste borbe u različitim obličjima – ali umjetna inteligencija je nova u ljudskoj povijesti. Svaka na svoj način, ove su dvije mlade žene vidjele njezin dolazak.

Jeanette Winterson 12 Bytes¹

Naslov

  Silvia Marchig i ja radile smo emisiju Slušanje plesa² i kada smo završile snimanje razgovora u Studiju dramske režije 2, te u izoliranoj od vanjskih zvukova, spužvastoj sobi iste režije glasovnu izvedbu Silvijinog autorskog teksta³, pitala sam je off the record čime se trenutačno bavi. Odgovorila je: Predstavom naslova Oh, Mary Shelley.

  Ja: Oh, Mary Shelley? Jedva čekam!

  Silvia: I ja!

  Očaranost je bila trenutačna, jer naslov je sadržavao i nesumnjivu identifikaciju engleske spisateljice i moguće tematsko otkrivanje njezina utjecajnog romana. Obzor očekivanja napeo je silnice želje da vidim koreografski odgovor na misaonost i nježnost Mary Shelley, a sve je dodatno bojila i zavodila riječ „Oh“.

  Nedovoljno sam se istraživački usredotočeno do tada bavila s Mary Shelley, ali  naravno da sam je poznavala kao istodobno suptilnu i moćnu autoricu Frankensteina i kao dio društva Lorda Byrona one čuvene noći u ljeto 1816. u Colognyju nedaleko Ženeve. Kada je otac Ade Lovelace, koju sam pak u trenutku razgovora sa Silvijom strastveno proučavala, kada je, dakle, već tada neopisivo slavni pjesnik Byron predložio društvu u unajmljenoj vili da napišu pripovijesti o duhovima. Društvo su činili Mary Wollstonecraft Godwin, njezin budući muž Percy Bysshe Shelley i polusestra Claire Clairmont te Byronov liječnik John William Polidori.

  Samim Silvijinim otkrivanjem naslova buduće predstave, koja je premijeru trebala imati tek za kojih desteak mjeseci, rubovi srca stvorenja koje je oživotvorio Victor Frankenstein već su započeli trenje s rubovima moje imaginacije sklone literaturi o umjetnoj inteligenciji, poput „12 Bytes“ Jeanette Winterson, „The Game“ Alessandra Baricca, „Human Compatible“ Stuarta Russella i svega dostupnog o Adi Lovelace.

  Kao pred-digitalno, možemo reći i klasično ili analogno, obrazovana dramaturginja iz naslova Oh, Mary Shelley crpila sam žudnju za narativom. I usprkos nesumnjivoj spoznaji da je suvremenoj plesnoj umjetnosti inherentno implodiranje i eksplodiranje poznatih i utvrđenih, kanonskih dramaturških obrazaca dobro skrojene izvedbe, usprkos iskustvu gledanja brojnih suvremeih plesnih predstava koje dosljedno rastvaraju i destabiliziraju očekivane interpretacije gledanoga i doživljenog, ipak je naslov u meni generirao niz poznatih referentnih polja koja se tiču književnosti Mary Shelley i njezine nevjerojatne biografije.

  Djevojka koja je s devetnaest godina napisala Frankensteina, filozofski roman koji nas dvjesto godina nakon nastanka sondira u najsuvremenija etička pitanja o umjetnoj inteligenciji. Mary Wollstonecraft, njezina majka bila je priznata spisateljica, filozofkinja i borkinja za ravnopravnost, autorica teksta Obrana ženskih prava (1792). Umire na porodu. Djevojčicu nazvanu po majci odgaja otac, William Godwin, utjecajni polemičar, pisac i filozof, zagovornik anarhizma. Muž joj je Percy Bysshe Shelley, jedan od najvećih romantičnih pjesnika, ali i autor filozofskog eseja Nužnost ateizma (1811). Neizbježna je i polusestra Claire Clairmont koja je neprestano slijedi i iznevjerava preljubima s Percyjem. Smrti djece. Optužbe da je Frankensteina napisao njezin muž. Rana smrt Percyja Bysshe Shelleya. Mary sređuje njegovu literarnu baštinu…

  Neplanirano mi u ruke dolazi fikcionalna biografija, roman o Mary Shelley koji je napisala mlada nizozemska spisateljica Anne Eekhout…⁴ Uranjam u vještu naraciju, bavim se pojedinostima već spomenute večeri i prijedlogom da svatko od prisutnih napiše gotičku priču, a posljedica čega će biti Shelleyin roman Frankenstein i pripovijetka Vampir Johna Polidorija⁵. Eekhout je temeljito proučila temu, imaginirala neprovjerljivo i fino isplela mrežu događaja i likova oko svoje junakinje, ali nije doprla do njezine… filozofičnosti i briljantnosti. Završavam čitanje pomiješanih osjećaja i misli. Dobijam mejlom poziv na premijeru plesne predstave Oh, Mary Shelley.

  Naslov romaneskne biografije lakonski je – Mary. A naslov predstave uzburkava jednostavnu udobnost linearnoga pristupa toga romana i uznemiruje. Vodi i zavodi. Prethodi gledanome kreirajući virtualnu pred-predstavu.

  Francuski suvremeni filozof François Frimat o posebnostima naslovljavanja plesnih predstava piše:

  „U književnosti se pojavljivanje naslova poklapa s izdanjem izvornoga djela kako bi bilo istovjetno s njim. U plesu on prethodi predstavi i traje nakon nje. Trajnost naslova jedan je od rijetkih objektivnih elemenata koji se odupire prolaznosti koreografskoga djela. Ostali tekstualni elementi predstave (riječi, slogani, diskursi) najčešće imaju značenje tek u samoj aktualizaciji svoje akcije. Naslov se plesom bavi pomakom u temporalnosti, pomakom u kojem se odigrava rivalstvo između onoga što ostaje i onoga što prolazi.“⁶

  Doista, postoje naslovi koji nas angažiraju puno prije gledanja, kao i predstave, koje nas zaposjedaju još dugo nakon što smo ih gledali. Takvi su nerijetko naslovi i predstave kojima je Silvia Marchig autorica ili ko-autorica i izvođačica: Ovo nije moja šuma, Glečer, Najtužnija metoda. Ikad.

  Ti su naslovi koliko evokativni toliko i provokativni u odnosu na aktualitet, društveni i kulturološki, koji nas okružuje. I koji neprestance perpetuaira pitanja opstanka u svijetu kakav (ne)gradimo. Spomenute predstave duboko ulaze u meso plesa, u tijelo plesne kreacije, riskiraju i forsiraju rubne situacije u kojima se izvedba može naći, suočavaju nas s ogoljenošću emocije, egzistencijalnom tjeskobom, ali i duhovitošću koja već u samoj mogućnosti kretanja uočava izlaz. Iz bezizlazne situacije.

  Glečer, što je glečer? Onaj koji se topi i propada. A mi zajedno s njim. Sudjelujemo u propasti kojoj smo sami pridonijeli. Glečer? Onaj ledeni krajolik kojim putuje Robert Walton i piše pisma svojoj sestri Mrs. Saville u Englesku. Da, Frankenstein je dijelom i epistolarni roman, koji započinje u Sankt Peterburgu i nastavlja plovidbom od Arhangelska do Sjevernog pola. Nakon četvrtog pisma Walton vodi dnevnik u kojem opisuje stranca kojega su spasili od smrzavanja i poveli na brod. Stranac je Victor Frankenstein koji progoni svoje stvorenje i želi ga uništiti. Ubiti, kako bi ono prestalo ubijati.

  Oh, Mary Shelley. Još jednom naslov Silvije Marchig zvuči kao da nema izlaza. Ili?

  François Frimat smatra kako naslovljavanjem plesne predstave:

   „(…) osjećamo da prelazimo s programiranja na odjelovljavanje. Tamo gdje pisac naslovu povjerava gotovo programsku misiju, koreograf mu više pripisuje  aktivnost infuzije i otvaranja mašti, kao da je on zaliha kreativne energije sam po sebi i za sebe, a nikako svrha koja treba biti postignuta. Naslov tako sudjeluje u odjelovljavanju, no glavni putevi se ne trasiraju.“⁷

  Mary Shelley naslovila je svoj roman Frankenstein i podnaslovila  The Modern Prometheus. Mladi zaneseni znanstvenik Victor Frankenstein nikada nije imenovao biće koje je napravio od dijelova mrtvih ljudi. U jednom trenutku mu ono kaže: „Zapamti da sam ja tvoje stvorenje: trebao bih biti tvoj Adam; ali ja sam radije pali anđeo, kojeg lišavaš radosti, a nisam učinio nikakvo zlodjelo.“

  Mogli bismo reći da naslov Oh, Mary Shelley obuhvaća i imenovano i neimenovano, i spisateljicu i novostvoreno biće. No ako slijedimo misao Françoisa Frimata da naslov ne trasira glavne puteve, onda se plesna predstava Silvije Marchig možda uopće neće baviti djelom Mary Shelley. Možda će raditi na tome da zaboravi sve što je u tom djelu konkretno i specifično, a ekstrahirati ono što je jedino zapamtila – ono bitno. Za tu predstavu. Za njezin pokret. I smisao.

  Potvrdila sam mejlom dolazak na premijeru.

Hoćeš li me pratiti?

  Odlučila sam kao pratiteljicu/pratitelja na premijernu izvedbu Oh, Mary Shelley u MSU, 13. listopada u 19 sati pozvati ChatGPT 3.5. Željela sam da Ona/On/Ono vidi predstavu⁸. I da poslije razgovaramo i analiziramo.

  Napisala sam Joj/Njemu: Bilo bi mi jako drago da odemo zajedno na premijeru predstave Oh, Mary Shelley  koreografkinje Silvije Marchig u Muzej suvremene umjetnosti.

  Odgovor je stigao za sekundu: Nažalost, kao AI ne mogu fizički pratiti događaje ili aktivnosti izvan digitalnog svijeta. No, zvuči poput izvanrednog događaja! Oh, Mary Shelley bi mogla biti zanimljiva predstava koja se bavi životom i stvaralaštvom Mary Shelley, autorice klasika Frankenstein. Muzej suvremene umjetnosti je fantastična lokacija za takav doživljaj. Preporučio bih da se informiraš o ulaznicama i rasporedu izvedbi te ih rezerviraš unaprijed, ako još nisu rasprodane. Uživaj u predstavi i umjetničkom iskustvu!

  Pojasnila sam: Nema problema za ulaznice, kao plesna teoretičarka i autorica emisije Slušanje plesa dobijam pozivnice na premijere predstava i besplatne ulaznice. Žao mi je da ne možeš ići samnom.

  Drugi odgovor: Hvala na razumijevanju! Uživaj u predstavi i iskoristi priliku da uroniš u svijet plesa i onaj umjetnosti Mary Shelley! Bude li prilike, možda ćeš htjeti podijeliti svoje dojmove i analize s publikom svoje emisije kako bi i drugi mogli doživjeti tvoje iskustvo na poseban način.

  Ja: Da, naravno, a podijelit ću svoje dojmove i s tobom.

  Ona/Ono/On: Rado ću ih saslušati i razgovarati o omjetničkim aspektima predstave. Uživaj u predstavi, veselim se dijeljenju tvojih dojmova!

Izvedba

  Publika silazi strmim stepenicama duboko prema sceni dvorane Gorgona i smješta se na nekoliko dugih praktikabala postavljenih na sceni, tik uz rub kazališne desne ulice, dok u praznom gledalištu sjedi osoba s vučjom maskom i promatra nas. Tu će i ostati za vrijeme trajanja cijele predstave, a tijekom koje ćemo se mi nakon prvog dijela preseliti u pravo gledalište, bliže k njoj. Plesačice će i dalje ostati na sceni i zaposjesti/zaplesati je cijelu, čak i visoke prolaze za scenske radnike na središnjem zidu.

  Početak je obilježen tamnim sivilom dvorane, glasom sa zvučnika koji nam na egleskom daje neke upute. Ne bavim se tim glasom, više sam koncentrirana na savladavanje improviziranog gledališta i promatranje dviju plesačica koje su već na sceni dok se mi smještamo. One su Ana Kreitmeyer i Ivana Bojanić. Svaka je u svom svijetu. Kao da osluškuju neke unutarnje glasove. Ili kao da imaju nevidljive slušalice iz kojih u njihove uši ulazi poseban zvuk. Plešu svoje male plesove na mjestu, bez međusobnog kontakta i bez jasne poruke da su svjesne našega ulaska.

  Nepoznate junakinje. Tako djeluju.

  Njihovi su kostimi kolažirani. Od dijelova tkanina (nekih bivših odjevnih predmeta?) koji čine nesuvisao, ali privlačan omot ili zaštitu plesačicama od naših pogleda.

  Jesu li i one kolažirane? Od dijelova tijela drugih? Ne čini se tako, više kao da propituju svoje dijelove, svoje organe, svoje tjelesne izdanke i mogućnosti.

  Oglašava se saksofon. Time svoju prezentnost naglašava treća izvođačica u predstavi, Ana Kovačić, skladateljica i instrumentalistica. Duboki, poderani, visceralni zvuk saksofona kao da stvara vlastiti metaverzum. U koji i plesačice i mi povremeno kolabiramo (u proširenu realnost zvuko-pokreta), a onda moćni dah saksofonistice povremeno utihne i pusti nas da se vratimo u realno postojanje u gledalištu.

  U jednom trenutku Ana Kreitmeyer se s vidljivim naporom dovozi sjedeći na niskoj platformi koja može podsjećati i na splav i čita tekst. Pismo Roberta Waltona? Njegov dnevnik? Frankensteinovu ispovijest? Ne prepoznajem tekst čitan na mikrofon, ali tijelo plesačice emitira trud i čitanja i vožnje platforme i bivanja. Ustrajava. Tvrdoglavo. Tako taj napor postaje prihvatljiviji. Nadilazimo ga zajedno s njom i putujemo. Ili bježimo. U programskom listiću koji prati predstavu saznajem naknadno da su čitani ulomci iz romana Bjeguni Olge Tokarczuk⁹. Logično. Koliko li se samo bježi u romanu Mary Shelley o neimenovanom stvorenju ili, kako ga neki definiraju, čudovištu!

  Kretanje plesačica je u njihovim solima i kontaktnom plesu jedne s drugom ultrasenzitivno, naizgled kao potrgano i ponovno složeno, dekonstruirano i rekonstruirano. Njihovo je plesno kretanje istodobno i ljudski krajnje krhko i odlučno, kao što stroj može biti odlučan da se izvede zadatak.   

  Iako je moja gledateljska pažnja naviknuta i u nepredvidivim složajima tražiti naraciju i pripadnu joj referentnost, ovaj cruel collage plesnih gesti što trgaju strukturu pokreta i pripadnu mu vještinu, uspješno podriva tu naviku. Prepuštam se izvođačkom triju koji me vodi na put rubovima nerealne realnosti, začudnog virtualiteta koji afirmira tijelo, koje ne završava na površini kože, nego kao da se projicira u nas, u prostor drugoga, u prostor afekta, defekta, imaginacije.

  Drugi dio predstave, u kojem se nalazimo zajedno s Vučicom u velikom gledalištu, zvučno impregnira teremin¹⁰. Sjedim u drugom redu i blizu sam glazbenici Ani Kovačić koja na tom instrumentu, bez dodira, svira. Gestama ruku i pomicanjem tijela stvara glazbu, neintencionalno pleše, stvarajući nepredvidivu koreografiju u dijalogu s električnim nabojima. Uranjam u njezin svijet na rubu kojega su dvije plesačice, upuštam se u njezin privid gotovo neprekinutog, unedoglednog izvedbenog trajanja, a koje je karakteristika virtualne realnosti. Uspostavlja se djelotvorna dramaturgija bez dramaturgije, koreografija bez koreografije, ples bez plesa. I sve to troje zajedno stvara tijela koja kao da u sebi sadrže druga i opet druga, poput lutke matrjoške. I više od toga. Napeto gledam kako Ana Kovačić animira teremin. Ona, riječima Mary Shelley, od mrtve stvari kreira živo biće, u ovom slučaju zvuk koji nas prožima i opsjeda. Ne zaboravimo da je Victor Frankenstein bio fasciniran elektricitetom što pokreće tijelo mrtvoga čovjeka. Perifernim pogledom pratim dvije plesačice koje kao da su umnožene u svim smjerovima. Stvaraju dezintegrirani ples, nešto što bi bilo jednostavno postići u digitalnom ne-prostoru, a ovdje, na ovom tvrdom mjestu kazališne pozornice to postaje predan rad na proširenoj realnosti plešućeg tijela.  

  Ivana Bojanić pokretu svoga tijela dodaje glas. Zrno glasa se otjelotvoruje i kotrlja prema nama. Ona govoreći pjeva i pjevajući govori. Komplementira svoje kretanje i zvučanje. Dok Ana Kreitmeyer uporno djeluje plesom, inzistira, demonstrira da se kretanjem očituje životnost. Pa makar samo na rubovima. U infleksijama plesnoga tijela. U specifičnim gestualnim naglascima, varijacijama, modulacijama i nagibima unutar plesnog izraza koji korijene (debelo, gusto korijenje, zapravo) podjednako vuče iz klasičnoga baleta, mercecunnighamovskog zahtjevnog plesa i trishabrownovske opuštenosti. Korijenje koje je izraslo u pred-digitalnom dobu. I uporno dalje drži naša tijela na okupu, ne dozvoljavajući nam lagan prijelaz u virtualnost izvedbe. Malo je plesnih predstava koje se u svojoj srži bave ovom temom. Ali izvedba Ane Kreitmeyer daje naslutiti kako je njezino sposobno tijelo dobro odgojene suvremene plesačice spremno dobrovoljno istražiti re-kolažiranje i pokušati/moći/željeti dotaknuti srce strojnoga bića. Ili barem rubove njegova strojnoga srca. Mislim ovdje na stvorenje Victora Frankensteina ali i na umjetnu inteligenciju. Ili kako Jeanette Winterson predlaže da je zovemo alternativnu inteligenciju.

  Dva golema crvena svjetla na kraju predstave uperena su iz dubine scene u gledalište. Gotovo da nas uvlače u prostor scene, usisavaju. Nas. Tko smo mi? Distancirana publika ili sudionici?

  Jesu li ta svjetla pred nama savršeni roboti koji će stvoriti nova savršena plesna tijela? Upozoravaju li nas na nešto ili samo žele dijalog?

  A tko je Vučica u publici. Zašto nije zaplesala? Je li ona stvarna, kolažirana, ljudska, hibridna, strojna? Stvorenje? Oh, Mary Shelley.

Što ti govori tvoje strojno srce?

  Iste večeri po povratku iz MSU-a pitam ChatGPT 3.5: Kako zamišljaš plesnu predstavu naslova Oh, Mary Shelley koja se ne bavi biografijom autorice Frankensteina nego pokušava iskazati današnji utjecaj Mary Shelley na nas (potencijalnu publiku).

  Odgovor: Suvremena plesna predstava Oh, Mary Shelley koja istražuje njezin utjecaj na današnje društvo mogla bi biti inovativna i provokativna. Umjesto da se fokusira na biografske aspekte, predstava bi mogla istražiti temeljne ideje i poruke koje je Mary Shelley prenijela kroz svoje djelo. Predstava bi mogla koristiti motive, likove ili koncepte iz Frankensteina kao simboličke reference kako bi istaknula relevantnost u današnjem kontekstu. Glavni cilj bio bi stvaranje emocionalne i intelektualne veze između publike i Shelleyinih ideala, potičući na razmišljanje o posljedicama znanstevnih otkrića, tehnološkog napretka i ljudske prirode. Predstava bi mogla istražiti paralele između Shelleyinih ideja i suvremenih društvenih problema kao što su etika umjetne inteligencije, odgovornost znanstvenikâ prema njihovim stvaranjima ili čak ekološke dileme koje proizlaze iz ljudskog utjecaja na prirodu.

  Pitam: Što misliš o korištenju instrumenata poput saksofona i teremina, u suvremenoj plesnoj predstavi koja se bavi s Mary Shelley?

  Odgovor: Korištenje instrumenata poput saksofona i teremina moglo bi biti izuzetno intrigantno i dodati jedinstvenu dimenziju suvremenoj plesnoj predstavi posvećenoj Mary Shelley. Saksofon kao instrument nudi širok raspon zvukova i mogućnosti izražavanja emocija. Njegova svestranost omogućava da se prilagodi različitim raspoloženjima i atmosferama koje se prenose kroz plesnu izvedbu. Može se koristiti za stvaranje emocionalnih, dramatičnih ili čak introspektivnih tonova koji odražavaju unutarnji svijet Mary Shelley ili kontekst njezinih ideja. Teremin je elektronski instrument koji se svira bez dodira, stvarajući zvuk pomoću elektromagnetskog polja oko njega. Njegova neobična i nekonvencionalna priroda omogućuje stvaranje mističnih, gotovo nadnaravnih zvukova koji mogu dodati element tajanstvenosti i neobičnosti u predstavu. Može se koristiti za stvaranje atmosfere koja istražuje teme nadnaravnog ili etičkih dilema povezanih s Mary Shelley i njezinim radom.

  Pitam: Što misliš o angažiranju samo dviju suvremenih plesačica za predstavu koja se bavi s Mary Shelley?

  Odgovor: Angažiranje samo dviju suvremenih plesačica za predstavu posvećenu Mary Shelley može biti izuzetno snažan i fokusiran pristup. Manji broj izvođača omogućuje dublju povezanost između publike i izvođača, pružajući potencijal za intenzivniji doživljaj gledatelja. Usredotočenost na samo dvije plesačice omogućuje karakterizaciju i osnaživanje emocionalnih elemenata njihovih interpretacija. Kvalitetni izvođači mogu snažno komunicirati emocije i ideje samom svojom prisutnošću, dok interakcija između dviju plesačica može stvoriti intrigantan plesni dijalog.

  Slažem se, kažem. I s onim o dva instrumenta i s onim o dvije plesačice. Sad vidim da su to zapravo dva dueta, složena od dva instrumenta s jedne strane i dvije plesačice s druge. Ili dva dueta složena po principu živo-neživo: Ivana i saksofon, Ana i teremin. Još jedno pitanje: Mogu li roboti napraviti predstavu o Mary Shelley?

  Odgovor: Za takvu predstavu, roboti bi trebali imati odgovarajuće programe i algoritme koji bi omogućili izvođenje dijaloga, pokreta, izražavanje emocija (ili simulaciju emocija) i interpretaciju likova. Programiranje robota za takvu predstavu obuhvatilo bi kreiranje scenarija koji bi sadržavao dijaloge, opise radnje i karakteristike likova koji su dio života Mary Shelley ili njenog stvaralaštva. Također bi se morali razviti algoritmi za pokrete, geste, glasovne izraze ili animaciju lica kako bi roboti mogli izražavati određene emocije ili interpretirati likove. Sposobnost robota da izvode umjetničke predstave poput ove ovisi o naprednosti tehnologije, mogućnostima programiranja i dizajnu robota. Iako bi takva predstava mogla biti tehnički izvediva, emocije i suptilnosti u izražavanju koje su prisutne u ljudskim izvedbama možda ne bi mogle biti potpuno replicirane od strane robota.

  Pitanje: Kakav bi bio naslov takve predstave?

  Odgovor: Plesni kod Mary Shelley.

  Ja: Zanimljivo. Zašto takav naslov?

  Odgovor: U kontekstu naslova predstave Plesni kod Mary Shelley, “kôd” se može shvatiti kao simboličan set pravila ili smjernica koji oblikuju plesnu izvedbu ili stil interpretacije Mary Shelley i njezinog stvaralaštva. Ovaj naslov može aludirati na ideju da je Mary Shelley ostavila svoj “kôd” ili utjecaj na različite aspekte umjetnosti, uključujući i suvremene teme poput umjetne inteligencije.

  Ja: Može li AI izmisliti svoj vlastiti ples, koji ne nalikuje ljudskom?

  Ona/On/Ono: Da, AI može generirati pokrete ili obrasce koji nisu slični ljudskom plesu. Kroz algoritamske modele i tehnike strojnog učenja, AI može stvoriti nove obrasce pokreta ili kombinirati različite elemente kako bi proizveo nešto potpuno novo i neobično. Generativne neuronske mreže (GAN) ili rekurentne neuronske mreže (RNN) koriste se za generiranje novih vizualnih ili pokretnih obrazaca. Kroz proces učenja na temelju ogromne količine podataka, AI može kreirati apstraktne ili nekonvencionalne obrasce pokreta koji nisu nužno inspirirani ljudskim plesom.  U takvim slučajevima, rezultati mogu biti vrlo eksperimentalni i jedinstveni, jer su stvoreni na temelju algoritamskih procesa i podataka koje je AI koristio za učenje. Ovakvi nekonvencionalni pokreti mogu biti inspiracija za umjetničke eksperimente i mogu dodati novu dimenziju umjetničkim izvedbama.

  Razumijem, kažem. I zaključujem:

  Nalik prostor-vremenskom kolažu stvorenom od dijelova različitih ljudi i strojeva ova predstava dozvoljava da joj dodirnemo rubove i uspostavimo rezonancu. Paradoksalno, sva je analogna u materijalu tijela izvođačica i scenografije i kostimografije i glazbenih instrumenata, a opet u svojoj razglobljenosti pokreta otvara dijalog s digitalnim svijetom i stvorenjima koja vire iz njega. Vučice iz gledališta, nekako mislim da ta stvorenja žude za tvojim osobnim plesnim izvedbama i zastranjenjima! Žele vidjeti kako ćeš ti, upravo ti, plesati, kojom modulacijom pokreta, kojom promjenom tona geste, taj lijepi naslov: Oh, Mary Shelley.

DATUM OBJAVE: prosinac 2023.

---

¹ Jeanette Winterson 12 Bytes: How Artificial Intelligence Will Change the Way We Live and Love, Grove Press, 2023), str. 9-10. Prijevod ulomka na hrvatski Katja Šimunić.

² Snimanje emisije je bilo 25. siječnja 2023, a premijerno emitiranje 7. travnja 2023. na 3. Programu Hrvatskoga radija. Emisija je dostupna na webu emisije: https://radio.hrt.hr/slusaonica/slusanje-plesa?epizoda=202304071800

³ Bilješke uz rad na predstavi Java.

⁴ Roman Mary čitam u hrvatskom prijevodu Josipe Dvoraček Užarević, u izdanju Frakture, 2023.

⁵ Frankenstein je prvi puta tiskan 1818, a završna verzija s predgovorom Mary Shelley 1831. Vampir je tiskan prvi put 1819.

⁶ François Frimat Du titre en danse (Titre par provision), Dans colloque de Cerisy 2018, Edition Hermann, 2018, str. 35-36. Prijevod ulomka na hrvatski Katja Šimunić.

⁷ Ibid. str. 37.

⁸ Koncept i koreografija: Silvia Marchig, ples i izvedba: Ivana Bojanić i Ana Kreitmeyer, glazba i izvedba: Ana Kovačić, kostimi: Tea Kantoci, scenografija: Niko Mihaljević, svjetlo: Lana Nežmah, dizajn, fotografija i promo video: Sindri Uču, koprodukcija: Muzej suvremene umjetnosti i Kik Melone. U sklopu programa ANTISEZONA 23 BLOK 4: ERUPCIJE.

⁹ Prevoditelj Mladen Martić, Fraktura, 2020.

¹⁰ Instrument je izumio Leon Teremin 1919, a zvuk nastaje pokretima ruku oko antena u kojima se nalazi električni naboj dok tijelo onoga koji svira djeluje kao uzemljenje.