Kadriranje žudnje: Ženae, encore

Kadriranje žudnje:
Ženae, encore

Ana Fazekaš

  Žudnja znanjem je obilježje zvijeri: Aristotel kaže „Svi ljudi posežu za znanjem”. Kako spoznajete vlastite rubove u trenutku žudnje, kako spoznajete rubove riječi od trenutka do trenutka čitajući (ili pišući), nagnane ste posegnuti onkraj spoznatljivih rubova – prema nečemu drugome, nečemu što je još uvijek izvan dohvata. Neubrana jabuka, voljena osoba tik izvan dosega, značenje koje nismo sasvim shvatile, žuđeni su objekti znanja. U nadležnosti je erosa da ih takvima zadrži. Nepoznato mora ostati nepoznatim ili roman završava. Kao što su svi paradoksi na neki način, paradoksi o paradoksu, tako je i sav eros, do određene mjere, žudnja za žudnjom.
  Anne Carson: Eros, the Bittersweet

I. Željeti/znati/željeti/znati

  Morat ćeš u nekom trenutku reći što želiš.
  H. Pr.

  Ne postoji prodornije pitanje od onog koje se odnosi na prirodu i smjer naše želje, predmet naše žudnje. „Što želiš?” rastvara um-tijelo, kao skalpel Anatoma koji siječe na živo i traži što pokreće naše biće. Freudov vapaj u pismu Marie Bonaparte „Što žene žele?” postao je feministički running joke u desetljećima koja su uslijedila, ali nešto zasićeno smješteno je u upitniku tog retoričkog pitanja, što možda vrijedi više od nemogućih odgovora. Na stranu klasični mommy, daddy & me ljubavni trokut, psihoanaliza je svojim najmanje pragmatičnim fanovima privlačna zbog usmjerenosti iskosa na sve ono što izmiče fokusiranom pogledu, kao klinička filozofija žudnje i seksualnosti, fantazmatskih tvorbi koje grade krhku iluziju naših stvarnosti. Muškost i ženskost u osnovnoj psihoanalitičkoj shemi nisu kategorije koje imaju puninu, nego pomične pozicije određene vektorskom prirodom žudnje, pitanje koje se postavlja nije identitetsko pitanje što je ženskost, nego što ili odakle želi, za čime žudi. A žudnja je neposlušna, možemo je zaustaviti samo nasilu, a čak i onda, kad popustimo stisak, dlan ostaje prazan, krilati eros već je negdje drugdje. Od svih terena na kojima se iživljava, eros najviše buja i bridi u umjetnosti i kontaktu dvaju naelektriziranih tijela.

  Womanliness knows nothing and laughs.
  Lisa Robertson: Face

  „Žena samo želi, naprosto želi”, objavit će Lacan za kojeg Žena kao pozicija u asimetričnoj dijalektici, la femme kao biće s određenim članom (bez određena člana) jednako naprosto ne postoji. Uspostavljena kao fantazmatska pozicija ultimativnog Drugog od kojeg potječe prvotna žudnja, Žena je projekcija na veo iza kojeg ne stoji ništa supstancijalno, ideal koji je jednako nemoguće posjedovati i utjeloviti, neprestano prisutna prijetnja u koju je nemoguće gledati izravno, koju je nemoguće reprezentirati, kao i smrt. Možda Lacanove aforističke manipulacije uporno privlače u razmatranju ženskosti jer je (ponekad? ponekom?) lakše razmišljati o sebi/ženi kao biću na limesu, o praznini i laži, i ujedno kao stvarnom, društvenom tijelu koje ta fikcija oblikuje u nešto što istodobno jesmo i nismo. Nikad nisam osjećala da ima nešto prirodno u rodnoj stvarnosti/fikciji, a koliko pamtim vlastito postajanje, vlastito nastajanje i nestajanje, pamtim samo mimikriju i melankoliju.

  To like… faking it. To like to take time for faking it. To do our best. our best. our best.
  Sonja Pregrad: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo

  It is fatal to be a man or woman pure and simple.
  Virginia Woolf: A Room of One’s Own

  Pamtim nelagodu (ne)pripadanja, ekstreme samosvijesti, pritisak odabira iz kataloga ponuđenih ženskosti, kako je užitak preuzimanja određenog paketa estetike i ponašanja brzo zamijenio osjećaj iscrpljenosti i nesklada. Kako se spotaknem svaki put kad se zapitam trčim li točno, osjećaj da sam napravljena s greškom, da svi znaju nešto o čemu ne znam ili ne smijem postavljati pitanja. Umjetničke i teorijske refleksije grade labirint zrcala u kojem se ta pitanja neprestano vraćaju, ponekad kristalna, ponekad distorzirana, nikad konačna i nikad doista stvarna. Predstave Krupni kadrovi Silvije Marchig u suradnji s Marinom Burom, Ladom Bonacci i Sindri Uču te Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo Sonje Pregrad u suradnji s TRAS kolektivom koji čine Martina Tomić, Ivana Pavlović i Petra Chelfi obje grade na problematici autoreprezentacije. Obje postavljaju pitanja ženske prisutnosti na sceni, zauzimanja prostora i izvedbene (rodne) samosvijesti. Latentno pitanje u svojem radu ženskog autorstva koje parcijalno ili fokusirano zahvaća autotematizaciju ženskosti pitanje je o tome kako govoriti o vlastitu identitetu koji je bitno performativan, a izmiče uprizorenju, koji je diskurzivno proizveden, a permanentno društveno figurira, koji je intenzivno življen, a o kojem je nemoguće išta doista reći, o kojem je nemoguće prestati govoriti.

  The women is itself not a content
  It is an unwavering faith in the fictional
  Because they don’t exist
  Lisa Robertson: Of Mechanics in Rousseau’s Thought

  Iako kazališna povijest sadrži duga razdoblja izostanka žena na pozornicama, scena je na određeni način prirodni habitus za patrijarhalno konstituiranu ženskost, što je vjerojatno upravo dio paradoksalne logike toga zašto je bila reprezentirana isključivo kao izvedba, kao drag. Uspostavljena bitnim dijelom kao maskerada, ženskost je spektakularna i elaborirana, a okupana pogledima potpuno je narcistički samodostatna. Nestvarni konstrukt tako mišljene, zamišljene, umišljene ženskosti uvijek figurira u iskustvu življene ženskosti, ali nikad nije sasvim to ni sasvim tu. Ženskost je mađioničarski trik u kojem pretvaramo nešto što ne postoji u nešto poput utega, a pritom (za)uvijek sadržimo nepostojanje.
  Plesna se povijest pak percipira kao dominantno obilježena ženskim tijelima na pozornici, vođenima muškim pogledima, tijelima koja šute i reflektiraju/proizvode žudnju bez ili onkraj vlastite žudnje. Plesna su tijela nestalni objekti a, ovijeni artificijelnošću i distancom koja grije i hladi. Ta je povijest danas udaljena, ali njezine sablasti još uvijek nastanjuju izvedbene terene na kojima se odvijaju radikalno drukčije borbe, žudnje, previranja, prisutnosti.

  FEMALE VOICE SPEAKING ABOUT FEMALE BODY PERFORMING IN A FEMALE GENRE AN OBJECTIFICATION OF FEMININITY
  Sonja Pregrad: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo

  Tijekom Bliskih susreta plesne vrste 24. travnja 2021. Sonja je postavila pitanje „možemo li izvesti drag same sebe”, i to je pitanje ostalo sa mnom, naslagujući se na pitanja mogućnosti alternativnih identiteta koja mi se godinama neprestano vraćaju. Ako vidimo svijet melankolično goffmanovski, sve su naše inačice igrane uloge koje više ili manje uspješno pogađaju dramaturgiju situacije, slojevi identiteta koji skrivaju dubinsku šupljinu, rascjep, nedostatak esencije. Iz te pukotine (po)kreće žudnja, proždirući nemir bez jasnog i konačnog cilja. Ponašanje učimo, uloge savladavamo, a u nekom nerazaznatljivom trenutku uloge počinju igrati nas. Postojimo točno u mjestu u kojem se preklapaju moć i nemoć da donesemo odluku, kažemo što želimo. Koliko je duboko i daleko moguće lagati o sebi prije nego što se ono čega se želimo riješiti vrati kao bumerang; možemo li, ako se malo ili jako potrudimo, zaista biti netko drugi, barem na neko vrijeme?

  I will construct men or women.
  Limbs, animals, utensils, stars
  I crave extension.
  Look, I’m stupid and desperate and florid with it.
  I do not want to speak partially.
  My freedom was abridged.
  I speak as if to you alone.
  Lisa Robertson: Face

  Tri su tijela u kvadratu, jedno nepomično leži na podlozi koja ga štiti od hladnog poda, druga su dva smještena sa svake njegove strane, sjede netremice ga promatrajući. Glas Koreografkinje daje upute, opisuje moguće prirode dodira. Kako se publika smješta, počinju ga doticati, treskati, lijegati pored njega, (re)animirati ga. Tijela su prekrivena sintetičkim markerima ekstremizirane ženskosti: plastičnim perikama, umjetnim trepavicama, debelim slojevima šminke. Ne vidimo osobu ispod slojeva draga, vidimo drag, igru slojevite aproprijacije, višestrukih pomaka koji posve debalansiraju pogled. Uskoro se tijelo u sredini počinje i samo pomicati, isprekidanih pokreta, kao lutka koja svakom kretnjom uči koristiti svoje tijelo u koje je netom udahnut duh. Kad ustane, prepušta mjesto drugoj koja klizne u statiku i sekvenca se ponavlja. Sad ustaju sve tri, šeću do rubova kvadrata, razmata se suzdržana, nabijena koreografija polaganih pokreta, sve brže i opuštenije, plesačice se odvajaju, a pokreti se razvijaju u varijacijama. Uključuje se glas s periferije:

  I SUBSTITUTEs HER
  I GROWS A NEW LIFE
  Sonja Pregrad: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo

II. Arhiv zaborava

  Drag traži referencu, sidrišta na koja je moguće naslagivati slojeve istog, umnažati i potencirati… kako ih pronaći u klizećoj točki pozicije u kojoj samouvjereno govorimo ja? U načelu, drag funkcionira jer se gradi na fikciji koja je uvijek stabilnija od stvarnosti, a kad je riječ o našim identitetima, kako prepoznati vlastitu fikciju?
  Identitet se često definira kao kontinuitet sjećanja, što će reći zaborava; to što jesmo mislimo da jesmo i slažemo u priču koja osim prošlosti sadrži budućnosti, ali priča u vremenu ne može ostati ista, ne može ostati. Neuredni arhiv naših bića neprestano se premješta, stranice se miješaju, blijede i zavlače u nedostupne kutove, kutije nam padnu na glavu. Zaborav ne spašava jer nikad nije potpun ni pod kontrolom, a postoji nešto osobito duboko nasilno u nemogućnosti (rodnog) samozaborava, neprestanom prodoru pogleda koji pitaju tko si, što si.

  I let myself write these sentences.
  Of course later I will understand my misconceptions.
  I doubt that I am original.
  Sometimes I’m just solid with anger.
  I have been like lyric.
  Still, I don’t know what memory is.
  I have a chic ideal.
  Such is passivity.
  I will not remember, only transcribe.
  Lisa Robertson: Face

  U samom je središtu izvedbenih umjetnosti dualna halucinacija sjećanje – zaborav, iskustvo izmicanja, gubitka, prizori se odmah pretvaraju u tkanje sjećanja. Govoriti i pisati kasnije o izvedbi uvijek se odnosi na sjećanje, uvijek je nešto drugo i uvijek se plete od arhiva iza glasa koji govori i trenutka u kojem se taj glas nalazi, opsesivnim mislima iza tekstualnog vela. Glas rastrganog, rastrzanog, rascijepljenog ja koje piše, koje plete jezik, svoj i tuđe jezike, krade i leti. Pišući o klimaksu žene u pisanju, Cixous balansira u dvoznačju riječi voler koja znači upravo krasti i letjeti, naređuje: „Pišite!”. Traži: „que les femmes volent”.
  Oduvijek me fascinirao i iritirao način na koji plesne umjetnice koriste jezik, kako ga rastežu s jedne strane prema uvišestručenim apstrakcijama poput prostornosti, vremenitosti, objektnosti, dok ga s druge strane uvijek sunovraćuju ravno natrag u tijelo. Ta je borba opozicija osnova plesa, borba protiv sputanosti zakonitostima tijela i gravitacije, uvijek osjećaj da je plesni duh na trenutak izašao iz plesnog tijela, ali i apsolut nastanjivanja tijela, skok i slet, zrak i zemlja. Čini mi se da nitko ne govori toliko o granicama vlastite ugode, refleksijama svojih osjećaja i potreba kao umjetnice u plesu, imperativ uvažavanja seže do granica nasilja, do granica tiranije kad se subjektiviteti preklope u odmjeravanju snaga. Nismo stvorene da budemo komplementarne i kompatibilne, žudnja ne poštuje razgraničenja.

  „This is pleasure.“ He paused. „And this is pain.“
  Mary Gaitskill: This is Pleasure

  Moraš mi reći ako te boli.
  H. Pr.

  Trenutak u kojem se užitak pretvara u bol i obratno, u kojem dolazimo do granice podnošljivog nije uvijek jasan, ekstremi su neugodno blizu. Jouissance podrazumijeva užitak koji se prelijeva u svoju suprotnost i ta je prijeteća tenzija sastavni dio užitka, neizvjesnost toga hoćemo li preživjeti. U trenutku u kojem znamo i možemo reći da boli, već smo prešle prag. A žudnja ne može doći bez napadaja mučnine, osjećaja da su se pluća stegla, zrak stisnuo ispod lubanje, a krv pulsira u zdjelici. Količina užasa koju proizvodi žudnja ne može se mjeriti ni s čim na svijetu upravo zato što je jedino stanje u kojem se istodobno osjećamo kao da umiremo u trajanju i ne želimo da jouissance ikad dođe svojem kraju i stane, iako znamo da hoće.

  Sometimes we suffer too much reality in the space of a single night. We get undressed, we’re horrified. 
  Alejandra Pizarnik: Sex, Night

  Kako izraziti sve što želimo? Želim želim želim želim… podsjeća na igru leti-leti u kojoj je poanta protivnika natjerati da podigne ruke u pogrešnom trenutku, da pokret tijela prestigne riječi, da natjeraš nekoga da pokaže kako leti kamion ili frižider, a ne samo ptica ili avion. Ako ti poleti ono što letjeti ne može, ako u trenu u kojem je tijelo brže od misli, od jezika, povjeruješ da je moguće letjeti, onda gubiš. Želim želim želim želim… Možda ne moram/o znati govoriti i reći, možda može biti u redu da ne znam/o.
  Je li umobolno razmišljati o odnosu žudnje i ljubavi u terminima pobjede gubitka prevare?

  Malo animoziteta je zdravo.
  H. Pr.

  …you just have to feel the fear.
  Katherine Angel: Unmastered: A Book on Desire, Most Difficult to Tell

  Na neki su način ples i pisanje opozicije, kvazikomplementarni par koji dijeli melankolična pregrada. Kroz ples ne progovara eros, ples jest djelovanje erosa, nešto samodostatno, što živi i umire u svojoj punini. Tri ženska lika sleđa, dva na nogama, jedno u kolicima, kreću se ujednačenim tempom punom dubinom scene. Zoom out. Zoom in. Uspostavlja se ritam predstave. Krupni kadrovi predstava je koja si uzima vremena, koja si dopušta i povlađuje, koja nastanjuje gustu prazninu crne ili bijele pozornice i dupkom je puni maštom i slobodnim, radikalnim užitkom koji dolazi do samih granica boli, ali je ne prelazi, nego vuče natrag u ekstazu. Možda je to upravo zato što polazi od „krhkosti koja eksplodira u ljepoti”, proizlazi iz otvaranja prostor-vremena za senzualnost i slobodu tijela drukčijeg fizikaliteta, kiborškog tijela Marine Bure koje se kreće u električnim kolicima. To je tijelo obilježeno diskontinuitetom, u gornjem je dijelu baletno uspravno, u pokretu moćno, hipnotičko, a u donjem pokrenuto tek kojim trzajem i izostankom ugode i boli na načine na kakve smo navikle razmišljati o ugodi i boli, ali ipak jedinstveno tijelo fantastične žene. Ekstremna ljepota njezine prisutnosti, užitak koji nije bez latentne nelagode tijela koje nije naviklo na prostor pod reflektorima, ali kao da je rođeno za scenu, polazište je i osovina predstave čija žudnja ispunjava i širi prostor.
  Tako smiriti tjeskobu žudnje i poletjeti na njoj, to može ples, dok je pisanje sve u očaju žudnje, poruka u boci, otisak koji se nada pogledu da bi oživio, susretu koji postoji samo u mašti. Pisanjem računamo na susret, živimo i umiremo u tkanju i znamo da ga nikad nećemo vidjeti. Tekst jest faktički fiksan, znakovi nemaju sposobnost da plešu i mijenjaju se, a opet znamo da je svaki dodir s istim tekstom drukčiji, znamo da i najpedantnija čitateljica preskače i previđa, lomi i miješa, dopušta mislima da se izliju preko teksta i zaboravlja. Tkanjem se događa dodir dviju žudnji koje u sudaru jedna drugu preklapaju i ne vide sasvim, kao što se tijela u zagrljaju ne vide, kao što se pogled iznad poljupca muti.

* Ovo je prostor za ono što ne mogu reći. *

  Postoji organska veza između žudnje i jezika: žudnja je prvo što nas tjera da progovorimo, jezik proizlazi iz žudnje, ali uvijek podbacuje, upada u rascjep. Prva riječ, zabilježena u gotovo praznom dnevniku za bebe koji moja majka nije dosljedno vodila, glasi Daj. Neodređeni uzvik žudnje koja ne zna imenovati svoj objekt, koja se samo premješta s jednog predmeta na drugi u koji upire prstom. Daj. Dakle, postoji organska veza, ali se temelji na razočaranju, čak i kad dobiješ, ili osobito kad dobiješ točno što si htjela.
  Ali tražiti riječju ono što želimo odmah degenerira žudnju, postaje kao zvrk uhvaćen u okretu, magija iščezava i gledamo u nešto što istodobno jest i nije ono što se činilo drukčijim, čarobnim nekoliko trenutaka ranije. Ako želimo da se vrti, moramo ga pustiti iz ruke. Ali nije ni to posve točno, postoji senzualnost i u artikulaciji žudnje, kad tražimo od ljubavnika gdje da nas dotakne, od ljubavnice što da nam radi. Senzualnost uvijek uključuje dinamiku moći koja nikad nije jednoznačna; tražiti znači i vladati i prepuštati se neizvjesnosti, hoće li drugo tijelo biti poslušno ili neposlušno. Povinovati se zahtjevu znači proći kroz trenutak slobode izbora u kojem je moguće odbiti, iznevjeriti, odgoditi. Imati tuđe tijelo na dispoziciji, što se tako zasićeno kaže na milost i nemilost. Svaki senzualni čin sadrži ultimativnu prijetnju, orgazam se s razlogom naziva la petite mort.

  Moje tijelo nije moje… Ja ga samo povremeno posjetim. Ono živi vlastiti život.
  Lada Bonacci: Krupni kadrovi

III. Veo metafore

  What about the body, Judy?
  Judith Butler: Bodies That Matter

  Što s tijelom? Postoji pretpostavka da teorijski rad, humanistika s cijelim teretom tradicije složenih pristranosti, podrazumijeva negaciju tijela, ili makar privilegiranje uma i umnih procesa kao bitno odvojenih od senzorike i senzualnosti. Svakom tko je ikad uronio u teoriju mora biti jasno da je to besmislena laž rascijepljenog svijeta koji se bori s vlastitim paradoksima. Hoće li umjetnost ili teorija nekome značiti nešto ili ništa ili sve pitanje je samo privlačnosti, žudnje, senzibiliteta, ali teorija, kad je dobra, kad je organska, postaje iskustvo čiji je intelektualni doživljaj ponajmanje bitan, ona (p)ostaje senzualna, seksualna, tjelesna. Teorija prolazi kroz tijelo, uzbuđuje, ona znači (ako znači) jer nas se (do)tiče, a poput svega što galopira na žudnji, seže u beskraj, teži horizontu. Postoji cijela povijest svakog pojedinog tijela, arhiv sastavljen od povreda i užitaka i boli i stranih pogleda i dodira koji tretiraju moje tijelo kao da je za njih, ekstaza i mučnina koje proizlaze iz tog kontakta. Što s tijelom koje je uvijek odvojeno, uvijek u tenziji prema ostatku nekakve mene?
  Pisanje potencira rascjep, traži tijelo koje miruje, koje se povija preko papira i pretvara u čvorove, dok samo ruke rade, samo prsti plešu. Ono zahtijeva samoću, prazninu, tišinu da se toliko proširi da riječi moraju provaliti. Piše se uvijek u odsutnosti, osobito kad pišemo (o) nekome, takva je priroda žudnje. A rizik da pismo nikad ne stigne na odredište ili da ondje stigne oštećeno i pogrešno, to je dio igre, ali dio za koji ne možemo, ne smijemo vjerovati da će se doista dogoditi jer bi to bilo fatalno.

  …it is fatal for anyone who writes to think of their sex. It is fatal to be a man or woman pure and simple; one must be woman-manly or man-womanly. It is fatal for a woman to lay the least stress on any grievance; to plead even with justice any cause; in any way to speak consciously as a woman. And fatal is no figure of speech; for anything written with that conscious bias is doomed to death.
  Virginia Woolf: A Room of One’s Own

  Odnosi Autor/ice i suautorica, uvišestručenih subjektiviteta (i (pseudo)objektiviteta) koji su u izvedbenim umjetnostima neprestano prisutni onako kako su u tekstu nužno odvojeni, na različite se načine nastanjuju u Kadrovima i Centimetrima. U obje predstave koreografkinje su na pozornici. Usuprot sub-dom tradiciji odnosa koreograf/a i plesač/ica, Kadrovi i Centimetri donose puno suptilniju dinamiku čiji horizontalni princip ipak treperi u mekoj tenziji asimetrije. Čija se žudnja ostvaruje na svetom prostoru pozornice? Silvia ravnopravno stoji uz svoje suradnice-izvođačice, no znakovito je kako njezin monolog odudara od Marinina i Ladina; dok je njihova naracija posvećena doživljajima vlastitih fantastičnih tijela koja odbijaju poslušnost, vuku na različite strane, titraju u krizi, šire se preko Atlantika… Silvia pripovijeda kolosalnu nemoguću predstavu, u govoru režira fantaziju u kojoj ples nose Marina i Lada, s drvoredom u pozadini, čoporom medvjeda koji provaljuju pod reflektore, kišom crvenih karanfila koji prekrivaju pozornicu. Njezinom izvedbom imaginarna predstava postaje dijelom predstave koju gledamo, ti prizori postaju dijeljena sjećanja na zajedno izmaštanu zbilju. Predstava je ekspanzivna, veća od života.
  Sonja se pak zadržava na rubu pozornice koja je iscjepkana, gotovo klaustrofobična. Nastavljajući svoje umjetničke studije objektivizacije/objektifikacije (ženskog) tijela na pozornici, ambivalentnog multipliciteta/pluraliteta pogleda, Sonja sjedi pogleda fiksiranog na TRASice koje nastanjuju i odražavaju njezin prepoznatljivi plesni pokret. I sama u dragu poput lika Majke/Madame/Koreografkinje, Sonja zauzima liminalnu poziciju, izrazito prisutna i gotovo odsutna, raspršena u izvedbi koja usložnjava razine mimikrije. Koreografkinja daje upute, proces je vidljiv, nema mistifikacije, sklanja predmete koji gube funkciju, dodaje objekte čija tekstura dalje naslaguje senzualne slojeve guste taktilnosti. Osnova rada TRAS kolektiva upravo je istraživanje potencijala u radu s različitim plesnim umjetnicama koje donose vlastitu estetiku, poetiku i tematiku, plesačice pretvaraju svoja tijela u prostor za projekciju tuđe vizije, postaju hibrid vlastitih i stranih žudnji. Ta se dinamika u Centimetrima čini vidljivom, figurira na sceni koju u finalu ispunjavaju sve četiri izvođačice dok pokret ne zaustavi jedna od TRASica. Stop.

  a place
  I didn’t say a space
  I’m speaking of
    what
  I’m speaking of what is not
  I’m speaking of what I know

  not of time
  but of all instants
  not of love
  no
   yes
  no

  a place of absence
  a thread of miserable union
  Alejandra Pizarnik: Useless Borders

  Alejandra piše o onom što nije, što zna, o ljubavi da/ne, prostoru odsutnosti, niti nesretnog spoja. Uvijek mi se sviđalo kako Butler promišlja o konstituciji roda kroz mehanizam melankolije, piše o tenziji između konstitutivne praznine i ruba koji uvijek dotiče ono što je isključeno, što ostaje vani, o konturama u kojima se susreću dvije praznine/punine i utiskuju se jedna u drugu. Granice su porozne, pomične, stežu se i rastvaraju, kao koža, više od kože. A osjećaj koji prati te doživljaje neizrecivost je onog što ostaje vani, a teži unutra, tiha tuga, melankolija.

  Moje je tijelo gipko, ono je sastavljeno od elastina.
  Marina Bura: Krupni kadrovi

  O ženskom se tijelu često misli i govori u metaforama, zatvara ga se u reprezentacije kako bi se njime ovladalo, ali ono ih uvijek prerasta. Metafora je veo koji zakriva ono što je prijeteće, abjektno. Kadrovi i Centimetri progovaraju o ženskosti u beskrajnim odrazima, ne tako što podižu veo, nego tako što ga multipliciraju i aktiviraju u plesu bezbroj velova, zavodničkom plesu žudnje koja može jednako biti meka i razorna, koja bi mogla, kad bi htjela, odnositi glave na srebrnom pladnju.

  I know bodies like mine can only be talked about in metaphors.
  Samantha Peterson: Dead Men Can’t Catcall

  Samantha pak osobito govori o debelim ženskim tijelima, tijelima koje kultura proglašava zazornima, istodobno ih pretvarajući u fetiš, što je logika koja podjednako, uz drukčije moduse kontrole i sankcioniranja, zahvaća sva ženska tijela, kao i queer tijela, nenormativna tijela, tijela nestandardnih mogućnosti i fizikaliteta. Počevši od naslovnog pitanja, Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo uprizoruje iskustvo ženskosti u svijetu koje sadrži nepregledni niz pregovaranja s prostorom, beskrajno traženje dopuštenja. Sva u upitnicima, izvedbena minijatura emanira osjećajem početka, kao teaser, uvertira, njome dominira nježnost i nelagoda, prešućeni vrisak, nefokusirana i nestalna samosvijest. Krupni kadrovi pak kreću od pitanja kako blizina apstrahira abjektne prizore, kako pronalazi ljepotu u oblicima koji prestaju biti raspoznatljivi. Ali obje se predstave, u mnogočemu antipodi, ipak vraćaju u tijelo kao tijelo, unutar maglovitih granica ženske veličine.

  My mouth – does not firefly,
  My body is not a landscape,
  I am not a fucking orchard
  or a crate of bruised fruit on the road you stop at
  on the way to some beautiful hillside
  with curves in all the right places.
  My body is good like a body,
  I take up this much space,
  I’m not some sprawling thing in the distance,
  I am right here.
  I am right here.
  Samantha Peterson: Dead Men Can’t Catcall

  „Ja sam ovdje, ja sam upravo ovdje”, u finalu pjesme vikne Samantha te naglašava svoju neupitnu prisutnost dvjema krajnje upitnim, temeljno klizećim riječima: ja i ovdje. Tek što su riječi izgovorene, počinju se premještati, kako možemo vjerovati tim nestabilnim indikatorima? Ispisivanjem istih riječi u tekst njihova ambivalencija dobiva novu težinu, sjedaju kao pečat u tkanje, ali znače tek kad ih netko drugi preuzme, kad istodobno jesu i nisu one ja i ovdje nje i ondje, i postaju neko drugo ja i ovdje. Riječi se prepuštaju, propuštaju.

Epilog o početku i kraju, o jabukama

  I can’t live for leaves, for grass, for animals.
  All surfaces stream dark circumstance of utterance.
  I can’t say any of these words.
  Gradually the tree comes to speak to me.
  I collaborated with my boredom.
  I write this ornament, yet I had not thought of time.
  I come to you for information.
  Sometimes I’m just solid with anger and I am certain I will die from it.
  I conceived of an organ slightly larger than skin, a structure of inhuman love minus nostalgia or time.
  Lisa Robertson: Face

  Piši o jabukama.
  H. Pr.

  Lijepa i ravnodušna, priroda prodire u izvedbe, ali samo putem obojene svjetlosti na površini koju rastvara u iluzornu dubinu. U Krupnim kadrovima intermezzo čini videoprojekcija ptičjih lica, razlomljena i razlivena preko rubova malog projekcijskog platna, pogledi letećih bića koja gledaju bez svijesti o pogledu. U Kubnim centimetrima neprestana projekcija na stjenci zida unosi senzualnost prirode posredstvom screena, teksture lišća koje se mute i izoštravaju, prisutnost odsutne prirode u kontrapunktu prema odsutnosti prisutne prirode tijela ispod maski. Rupu u podu muzejskog bijelog kvadrata pokriva/markira zalutala zelena jabuka. Po pravilima scenske magije, sve što se nađe na sceni, živi na sceni, pa tako i funkcionalni grumen plastike postavljen da štiti plesačka stopala. Jedne večeri katapultirana je sa svojeg mjesta, druge večeri ostaje točno ondje gdje je bila. U letu i sletu njezina se šupljina čuje i vidi, jabuka nije zapravo jabuka. Sve na sceni istodobno je više i manje od onog kakvim se čini.

  As a sweet apple turns red on a high branch,
  high on the highest branch and the applepickers
  forgot—
  well, no they didn’t forget—were not able to reach
  Sapfo

  Piši o jabukama. To će biti dobar početak ili kraj.
  H. Pr.

  Dnevnik za bebe koji moja majka nije dosljedno vodila nije zapravo prazan, ispunjen je mojim crtežima iz vremena kad se svaka površina činila adekvatnom za ostavljanje traga, prije nego što sam znala pročitati što kvadratić na papiru traži od mene, dok nisam još znala da postoji točan odgovor. Sad su tragovi bojica i lijepila kojima sam ukrašavala zidove skriveni ispod čistog sloja bijele boje u sobi koja više nije moja, a ja sam našla druge bjeline za šaranje. Tekst o žudnji koreomanski teži u beskraj, ali mora negdje stati da bi negdje drugdje mogao ponovno početi, negdje moramo otvoriti novu bjelinu, uhvatiti dah da bismo ga negdje drugdje ponovno izgubile. Moram/o u nekom trenu zašutjeti dok pokušavam/o shvatiti što je i gdje je i postoji li zaista dobar početak, ili kraj.

  WE ARE GOING TO DANCE TOGETHER IN THE NEAR FUTURE AND IT IS GOING TO BE… BREATHTAKING
  Sonja Pregrad: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo

LEKTURA: Nikolina Janković
DATUM OBJAVE: lipanj 2021.

O AUTORICI