Bilježenje izvedbenih postupaka i razmatranje istih u kontekstu proizvodnje značenja

Bilježenje izvedbenih postupaka
i razmatranje istih u kontekstu proizvodnje značenja

Karla Mesek

I.

Izvedba kao mehanizam proizvodnje značenja. Bilježenje izvedbenih postupaka u svrhu:

pokušaja razumijevanja načina na koji su izvedbeni postupci uvezani u izvedbenu cjelinu, pokušaja razumijevanja značenja koje ti načini uvezivanja uspostavljaju na razini izvedbene cjeline.

U izvedbi mogu postojati:

Mjesta na kojima se značenje uspostavlja. Mjesta na kojima dolazi do transformacije uspostavljenog značenja. Mjesta na kojima razumijevanje značenja izmiče. Mjesta na kojima je moguće upisivanje vlastitog razumijevanja značenja. Mjesta na kojima je moguće susprezanja od upisivanja vlastitog razumijevanja značenja. Mjesta na kojima je potreban pristanak na mogućnost nepostojanja značenja koje nadilazi sam izvedbeni postupak.

II.

Silvia Marchig, SOL.

Crvenim špagama, na sceni je razapeta plava haljina. Silvia stoji u kostimu koji zbog brojnih slojeva i široke suknje podsjeća na nošnju. Prva asocijacija. Traženje veze između njezinog kostima i razapete plave haljine.

Silvia se počinje kretati i postepeno skidati slojeve kostima. Nikada ne stane kako bi nešto skinula. Slojeve kostima skida plešući. Skida ih gotovo neprimjetno. Usput. Njezin se kostim neprestano mijenja. Sa skidanjem svakog pojedinog sloja postaje nešto drugo. Zbog odnosa koji Silvia uspostavlja sa svakim pojedinim slojem, taj odnos postaje zanimljiviji od stalno mijenjajuće scenske slike. Silvia se skida plešući, ali prije nego što skine pojedini sloj, ona s njim pleše. Nakratko učini tkaninu pokretnom. Sve dok je ne skine i ne ostavi nepokretnu na podu scene. Odnos pokreta i nežive materije u koju nije upisano dodatno značenje.

Glazba prestaje. Silvia uzima stanku od plesanja.

U cipelu na petu stavlja zvučnik koji emitira tekst. Zvuči kao početak neke emisije ili artist talka. Možda nije ni jedno ni drugo. Neprepoznavanje reference onemogućuje uspostavljanje veze između teksta i radnje. Svijest o tome da je u pitanju referenca traži razumijevanje te veze. Silvia slaže dijelove kostima na više hrpa.

Zvučnik prestaje emitirati tekst.

Silvia nam se obraća. Govori nam od kuda je koji dio kostima. Priča nam priče. Upisuje značenje u dijelove kostima u koje do tog trenutka nije bilo upisano značenje te vrste. Neke je već koristila u prethodnim radovima. Retrospektivno mijenja moguće razumijevanje prve sekvence izvedbe. Odnos nije uspostavljen isključivo između pokreta i nežive materije, nego i između rada koju upravo izvodi i nekih prethodnih.

I want to break the things that seek
To control, I want to live my life with
No rules at all, I want to smash the
Lips that smile down on me, I want
To rip and teer until I am free

Steady, keep it, steady
METRONOME

I dok recitira stihove pjesme Metronome grupe Nomeansno, onome tko ne zna da se radi o citiranju može se činiti da govori iz sebe, odnosno da govori proizvoljno iako se pojedini stihovi ne uklapaju u kontekst uspostavljen dotad viđenim i izgovorenim. Tako izgovoren tekst pjesme uspostavlja nove veze i nove mogućnosti razumijevanja, ali se one ponovno mijenjaju u trenutku kada se čuje originalna pjesma i kada postaje jasno da se radi o referenci.

Za vrijeme trajanja pjesme, Silvia ponovno slaže dijelove kostima. Slaže ih na jednu hrpu, kao da ih posprema. Zatim ih zamata u bijelu tkaninu i ostavlja na sceni.

U trenutku kada Silvia sjedne na pod, leđima okrenuta i nešto dalje na sceni, silueta položaja u kojem se nalazi podsjeća na siluetu bijele tkanine u kojoj se nalaze svi dijelovi kostima osim onog koji Silvia ima na sebi. Iako se na razini scenske slike na trenutak događa podudarnost, Silvia još jednom diferencira pokret od nepokretnosti materije (a možda i rad koji trenutno izvodi od nekih prethodnih) s kojom nije u izravnom kontaktu te izvodi posljednju plesnu sekvencu.

III.

Bíborka Béres i Ádám Jeneses, HUNGAROTRÓPUS.

Bíborka se postupno približava stupu koji se nalazi u prostoriji. Njezini su pokreti sitni i trzavi. Djeluju kontrolirano, kao da im se odupire. U izvedbenom prostoru nema sjedećih mjesta predviđenih za publiku. Publika smije slobodno cirkulirati izvedbenim prostorom i u svakom trenutku sama birati iz kojeg će rakursa gledati izvedbu.

U neposrednoj blizini stupa nalazi se manja prostorija. Bíborka ulazi u tu prostoriju. Iz nje izbacuje upaljač i kutiju cigareta. Mrvi cigarete. Puši. Ponovno ulazi u tu prostoriju. Iz nje izbacuje krpe i izbjeljivač. Pere pod. Uz stup slaže cigarete, krpe i izbjeljivač.

Na drugoj strani stupa možemo vidjeti projekciju fotografije zgrade klasične socijalističke arhitekture. Sa zvučnika se čuje tekst na mađarskom jeziku. Ako se ponovno pomaknemo, iznad cigareta, krpa i izbjeljivača možemo vidjeti vertikalno projiciran tekst na engleskom jeziku. Ako ne razumijemo mađarski jezik, ne možemo zaključiti postoji li veza između teksta koji vidimo i teksta koji čujemo. A ako se ne krećemo prostorijom, pojedini elementi izvedbe mogu nam u potpunosti promaknuti. S druge strane, ako se krećemo prostorijom, svi elementi koje vidimo bit će fragmentirani zbog nemogućnosti bivanja na više pozicija u isto vrijeme.

Bíborka odlazi i vraća se noseći u rukama plate pune želea. Elektronička glazba. Krećući se u ritmu glazbe, Bíborka nudi publiku želeom. Neki ga uzimaju, neki ne. Neki ga jedu, neki ostavljaju u rukama sve dok se ne otopi. Bíborka ponovno odlazi i vraća se noseći kutiju punu voća. Ananas, banane, naranče. Ne stajući plesati, razbacuje ih po prostoriji, baca u zid, gnječi, stavlja po sebi. Njezini su pokreti sada neopterećeni. U njima nema grčevitosti. Razinom prepuštenosti glazbi i pokretu proizvodi dojam stanja ekstatičnosti.

Na kraju, Bíborka uz cigarete, krpe i izbjeljivač kraj stupa dodaje i par voćaka. Povezivanje dva različito uspostavljena izvedbena konteksta. Barem na simboličkoj razini.

Pošto se radilo o prezentaciji jednotjednog istraživanja u sklopu programa rezidencije, razgovor s umjetnicima nakon izvedbe uvelike je pomogao razumijevanju temeljne ideje, koncepta i odluka koje su donijeli u procesu istraživanja.

Njihovo istraživanje proizašlo je iz zanimanja za odnos okusa, mirisa i sjećanja, a bilo je potaknuto Bíborkinim iskustvom meditativnog konzumiranja naranče i pričama njezine bake o nedostupnosti i statusu tropskog voća u vrijeme komunističkog režima u Mađarskoj.

Bíborka i Ádám u razgovoru su spominjali i pitanje traume, kolektivne traume i generalno kolektivnog iskustva zbog čega je uslijedila odluka da publika bude dio izvedbe, također kolektivnog iskustva, kao i odluka da stup u prostoriji bude simboličko mjesto traume prema kojem izvedba gravitira.

Izvedbu koja će biti rezultat nastavka istraživanja, Bíborka i Ádám planiraju izvesti u stanu, u klasičnom socijalističkom stambenom bloku u Budimpešti.

IV.

Laura Kirshenbaum, NO HARD FEELINGS.

Sjedimo okrenuti prema zidu. Laura sjedi s nama, na podu. Počinje govoriti. Govori da će nam ispričati priču koju je njoj ispričala njezina majka, ali nikada ne završi rečenicu koju počne izgovarati. Vraća se na početak rečenice. Ponavlja je.

Projekcije na zidu. Pop glazba. Ružičasto svjetlo. Vidimo žene na slikama iz povijesti umjetnosti i fotografije žena iz pop kulture. Motivi iz priče o Adamu i Evi. Meduza. Projekcije se izmjenjuju. Neke motive prepoznajemo, neke ne. Laura pokušava rekonstruirati poze u kojima se žene na tim slikama i fotografijama nalaze. Pokušava rekonstruirati njihove izraze lica. Povijest žena kroz prizmu povijesti umjetnosti. Ista pjesma ponavlja se tri puta. Kao i serija slika i fotografija. Laura bez prestanka rekonstruira poze i izraze lica, premješta se s pozicije na poziciju, ubrzava, uvezuje poze u koreografiju koja u procesu postepene modifikacije postaje njezinom.

Na podu se nalazi dugačka pletenica. Još jedan simbol ženskosti. Iz načina na koju Laura tretira tu pletenicu, ona na trenutak izgleda kao njezina pletenica, na trenutak kao njezin rep, a na trenutak kao zmija. Ista ona koju smo mogli vidjeti kraj Eve, na Meduzinoj glavi i na ramenima Britney Spears.

Laura još u par navrata radi s tekstom isto što je radila i na početku izvedbe, a izvedbu završava na drugoj strani prostorije, ponovno u odnosu na projekciju slike golih ženskih tijela, izgovarajući tekst u maniri rap pjesme.

V.

Anna Javoran i Viktorija Bubalo, STRAHOVI MALIH RAZLIKA.

Ana i Viktorija pojavljuju se u bijelim, stiliziranim i unificiranim kostimima.  Okreću nam leđa i potpuno unisono, glasno i razgovjetno izgovaraju tekst od kojeg, zbog brzine, dikcije i jeke, zapravo jasno čujemo tek dijelove.

You! Who are you?

how queer everything is today
yesterday things went on
just as usual
we wonder if we have been changed in the night?
let us think:
were we the same when we got up this morning?
almost think we can remember feeling a little different.

if we’re not the same,
the question is,
who in the world are we?
ah,
that’s the great puzzle!

Cijelu prvu sekvencu izvode leđima okrenute i ne gledajući jedna drugu. Svaka u ruci ima ogledalo usmjereno prema publici. Lica im vidimo u odrazu ogledala. Vidimo da nas gledaju. Njihov pogled stvara osjećaj nelagode. Vjerojatno zbog toga što nije izravan. I zbog toga što je dislociran od ostatka tijela. Odvlači pažnju od njihovih kostima koji na erotski način naglašavaju njihova tijela.

Čini se da izvode istu koreografiju, ali zbog usredotočenosti na ogledala, odnosno pogled na publiku, onemogućeno im je pratiti što druga u kojem trenutku radi zbog čega neprestano dolazi do odstupanja i nemogućnosti uspostavljanja unisonosti.

U toj sekvenci, Anna i Viktorija publiku izravno pogledaju samo jedanput. Na trenutak. Preko ramena.

Druga sekvenca započinje na podu. Izvode bez ogledala, ali imaju zatvorene oči pa se ponovno međusobno ne vide, iako leže jedna kraj druge. Razgovaraju o tome što koja radi i kakav osjećaj koja ima u tijelu. Vraćaju se na početak.

Na početnoj su poziciji, ali okrenute prema publici. Kada izravno gledaju publiku, izrazi njihovih lica djeluju neprirodno. Namješteno. Usiljeno. Potpuno su drugačiji od onih koje smo mogli vidjeti u odrazu ogledala.

Izvode vješto uvježbanu koreografiju koja podsjeća na koreografije iz generičkih glazbenih videospotova, ali unatoč uvježbanosti preuzetih pokreta, ne postižu potpunu unisonost. Nekada se čini kao da postizanje te unisonosti nije moguće ni zbog razlike u građi i naprosto različitih načina kretanja. Dakle, nečega što ih čini drugačijima samo po sebi.

Unisonost je uspostavljena na razini kostima, a u izvedbenom smislu, najviše joj se približava govor. U pokretu se cijelo vrijeme pregovara s njom, odnosno mogućnostima i nemogućnostima njezinog uspostavljanja.

U posljednjoj sekvenci, Anna i Viktorija vraćaju se ogledalima. Stavljaju ih među noge i frontalno nam se približavaju, ali pognutih glava. Njihova lica ponovno vidimo dislocirana, ali ovaj put i obrnuto okrenuta.

VI.

TRAS studio i Ana Kreitmeyer, SVE ČETIRI ZA JEDNO. NA RUBU DODIRA I KAOSA.

Na sceni je instalacija od ružičasto obojenih greda koje se naslanjaju jedna na drugu i kao takve čine stabilnu cjelinu.

Petra Chelfi, Marta Krešić, Ivana Pavlović i Martina Tomić izvedbu započinju međusobnim naguravanjem. Iako ono na trenutak može djelovati nasilno, izvođačice cijelo vrijeme vode brigu jedna o drugoj i paze da se niti jedna ne ozlijedi bez obzira na to što rade.

S vremenom, naguravanje se razvija u složenije koreografske cjeline, ali bez prestanka zahtjeva prisutnost, pažnju i zajedništvo. Ali i razumijevanje za one kojima u određenom trenutku treba odmor ili odmak zbog zamora. Nekada izvođačice zastaju, nekada odustaju, ali uvijek se vraćaju jedna drugoj i nastavljaju.

Izvedba postaje mjestom neprestanog pregovaranja i suradnje. Iako djeluje spretno uvježbano, djeluje i kao proces koji se za vrijeme izvedbe uvijek iznova ponavlja.

VII.

Izvedbeni postupci. Izvedbeni elementi. Načini uvezivanja. Upravljanje pogledom. Veze. Reference. Uspostavljanje odnosa. Uspostavljanje izvedbenog konteksta. Uspostavljanje izvedbenog konteksta unutar nekog referencijalnog polja. Proizvodnja značenja.

Nešto nečemu nalikuje. Nešto nas podsjeća na nešto drugo. Imamo asocijacije. Nismo sigurni razumijemo li. Tražimo veze. Neke veze razumijemo, neke ne. Neke reference prepoznajemo, neke ne. Neki odnosi su nam jasni, neki ne.

I Silvia i Laura i Anna i Viktorija u izvedbama izgovaraju tekst. Iako je i ples jezik, tekst je brži i eksplicitniji način uspostavljanja okvira značenja, a zbog toga što je primarni oblik razumijevanja i komunikacije, u usporedbi s drugim oblicima komunikacije, može se činiti relevantnijim u procesu razumijevanja onoga što gledamo. Međutim, one izgovaranje teksta ne tretiraju isključivo kao način uspostavljanja ili pojašnjavanja okvira značenja, nego kao ravnopravni izvedbeni postupak kojem na neki način pokušavaju dokinuti upravo funkciju pojašnjavanja i uspostavljanja jednoznačnosti.

Silvia tekst koristi za transformaciju uspostavljenih okvira značenja, Laura za uspostavljanje okvira značenja, ali i pražnjenja istog iscrpljivanjem jezika. Anna i Viktorija pune prostor izvedbe jezikom, ali tako da nije moguće ili čuti ili povezati okvire značenja zbog kojih oni, u kombinaciji s ostalim izvedbenim postupcima, ovise o slučaju i na taj način omogućuju stvaranje višestrukih veza.

Nekada želimo razgovarati s umjetnicama, želimo razumjeti ideju, koncept i odluke onako kako ih oni razumiju. Želimo pročitati programsku knjižicu. Znati barem koji je okvir značenja. Razgovori i tekstovi postaju dijelom izvedbe, dijelom mehanizma proizvodnje značenja. Način uvezivanja. Nekada omogućuju stvaranje višestrukih veza, nekada ih onemogućuju.

Između omogućavanja i neomogućavanja, događa se pregovaranje. Pregovaranje s razumijevanjem značenja događa se tijekom cijele izvedbe, tijekom bilježenja izvedbenih postupaka, slušanja razgovora s umjetnicima, čitanja programske knjižice, čitanja tekstova o izvedbi, razgovaranja s drugima koji su pogledali izvedbu. Međutim, pregovaranje se događa i u samoj izvedbi. Uvijek se s nečime pregovara. S nekim postupkom, s nekim odnosom ili s nekim kontekstom.

Petra, Marta, Ivana, Martina, Anna i Viktorija pregovaraju jedne s drugom, s pitanjem suradnje i međuovisnosti. Silvia, Bíborka, Ádám i Laura s nasljeđem. Svi s pitanjem uspostavljanja sebe u odnosu na nekoga ili nešto. U izvedbenom ili širem kontekstu.

U pokušaju razumijevanja načina na koji su izvedbeni postupci uvezani u izvedbenu cjelinu i pokušaja razumijevanja značenja koje ti načini uvezivanja uspostavljaju na razini izvedbene cjeline, izvedba postaje mjestom pregovaranja.

A pregovaranje je možda bitnije i od samog razumijevanja.

DATUM OBJAVE: travanj 2022.

O AUTORICI