Luka Ostojić

ANTISEZONA 23

Krećem pisati uz pratnju neumorne nelagode i uporne znatiželje. Nelagoda je dobrodošla, podsjeća me koliko toga o suvremenom plesu ne znam. Iskustvo mi je tako siromašno da sumnjam u vlastitu interpretaciju, u svoja sjećanja, čak i u percepciju. Kako ne? Ako u životu nisi morao izvesti kompleksniji pokret od dvoskoka preko lokve, lako ti mogu promaknuti nijanse scenskog pokreta. Ako si naviknuo na umjetnost koja se uklapa u isti pripovjedni kalup, naravno da ćeš blenuti pri susretu s djelom koje s tim nema veze. I dok izvedba prolazi kraj mene, dovoljno sam svjestan da sam u svoju mrežu uspio uloviti samo upamćene fragmente. Ma koliko se mrštio, preispitivao i otvarao, znam da se djelo i ja nikad nećemo sasvim sporazumjeti.

  S druge strane vjerujem u jedinstvo umjetnosti, uvjeren sam da se iste potrebe, žudnje i energije prelijevaju u različite medije i reflektiraju u raznim formama. Stoga i iza neobičnih i začudnih načina izražavanja – zapravo, pomoću njih – mogu prepoznati ista pitanja koja se naziru u filmovima i knjigama, u stripovima i performansima, u slikama i dijalozima. Mogu vidjeti da se tu krije zajednički pokušaj da se napravi nemogući skok preko međusobnih nesporazuma, da se otvore pitanja koja nas zajedno okupljaju u napetim trenucima između gašenja svjetla i uranjanja u san. Stoga u Antisezoni tražim pitanja koja me intrigiraju, a kojih ne bih bio svjestan da ih nisam tu prepoznao. I puštam da me izvedbe odvedu dalje u propitivanje, na mjesta gdje vjerojatno nitko nije očekivao da ćemo završiti, ali gdje je vrijedilo otići. Koja li su to pitanja?

Gdje sam?

  Nije tajna da žive izvedbe mogu transformirati neposredan prostor u nešto drugo, fiktivno, a ipak sasvim stvarno. To nije iluzija, ni manipulacija, ni „magija”, to je naprosto realnost. To možemo jasno osjetiti na izvedbama koje preuzimaju prostor koji inače nije namijenjen izvedbi. Laura Kirschenbaum nas je u Faune / In the Garden odvela u Botanički vrt, a samim početkom predstave Botanički se mijenja, a s njim i percepcija, lako prelazi s izvođačica na lokalno bilje, svakodnevno i magično, na obične posjetitelje kao lijepo uklopljene statiste, na zvukove gradskog života koji se stapaju s ritmom izvedbe. Sličan prelaz doživljavamo bilo da se radi o izložbenom prostoru MSU-a (Suzvučja Koribant Laba) ili kompjuterskom zaslonu umjetnice (Performance Situation Room Sindri Uču). No najjači dojam osjećam u konvencionalnim prostorima, u strmoj i hladnoj dvorani Gorgoni i u uredno ispražnjenoj dvorani plesnog centra TALA, gdje vrlo jednostavne intervencije stvaraju druge svjetove. Ulaskom u Gorgonu na izvedbu Oh, Mary Shelley (Silvia Marchig) prisustvo misteriozne osobe s vučjom maskom u praznoj publici podsjeća nas da smo zašli u svijet onkraj normalnog, a sjajni i uznemirujući zvukovi saksofona i teremina ubrzo prostoru pridaju boju, intenzitet i granice. Tom se prostoru istovremeno čudimo i prihvaćamo ga kao da je prirodan. U izvedbi O (Sonja Pregrad) šestero izvođača započinje na platformi usred prostora za publiku. Polako se uspravljaju i kapilarno prelijevaju s platforme na sjedala, stepenice, pozornicu i različitim putevima natrag. S izvođačima se spontano kreće publika koja doslovno traži nove kuteve gledanja, a opće kretanje, susretanje, širenje i skupljanje stvaraju prostornu dubinu, lako i mekano, bez rušenja četvrtog zida i razbijanja granica između izvođača i publike. Naposljetku Najtužnija metoda. Ikad. – Izvedbeni krajolici niskog potencijala i visokog rizika (Kik Melone) preuzima nas već u predvorju TALA-e: izvođački par hipnotičkim kretanjem i životinjsko-pjevnim glasanjem uvodi nas u izvedbu (koja je već počela) te smješta u dvoranu koju svojim plesom, pjevom i raznim sjajnim nepodopštinama oblikuje kao da je od plastelina, pri čemu čak i nestanak izvođača iz vida upućuje na novi prostor koji je stvaran i bitan iako izmiče našim osjetilima. Ukratko, ove izvedbe ne samo što stvaraju nove prostore, nego im daju dubinu i fleksibilnost, izmišljaju vlastite koordinate, elegantno se provlače kroz rupe u zakonima fizike, i mi se možemo smjestiti unutar tog prostora ako prihvatimo da nemamo oslonca u mapi. Lakoća izvedbenog izmještanja podsjeća nas pak koliko je naš uobičajen doživljaj prostora krhak, odnosno u koliko različitih prostora odjednom obitavamo, ali ih nismo (ili ne želimo biti) svjesni. Vjerojatno su brojni kvantni fizičari teorijski obradili taj fenomen, dok ples naprosto prihvaća tu činjenicu i koristi je da bi nas poveo dalje od našeg svakodnevnog iskustva. Ali u pitanju nije samo turistički izlet, nego put prema daljnjim pitanjima.

Tko su ovi?

  Ulaskom u drugi prostor nailazimo na ljude, ali avaj, to nisu osobe kakve poznajemo. Ovo su bića koja ne možemo odrediti ni imenovati, ni svesti na likove, čak se ni složiti da su to ljudi, nego ih možemo tek prepoznati kao neprepoznatljivo. I u ovom slučaju vrlo jednostavni efekti uspijevaju transformirati ljudska tijela u drugo i fluidno. U izvedbi Nismo bile ovdje (Ivana Bojanić i Viktoria Bubalo) izvođačice sklizanjem, pukim odbijanjem da stopalo napusti tlo, postaju neobični stvorovi, pomalo i prijeteći u trenucima kad dokližu do ruba i fiksiraju pogled ulovljenog člana publike. U spomenutoj izvedbi O izvođači vrlo sporim kretanjem i rastezanjem prema nevidljivom Suncu podsjećaju na bilje, premda se polako buđenje, oslobađanje pokreta i postepeno vraćanje u hibernaciju vežu uz svaki život. Njihova međusobna isprepletenost toliko je snažna da možemo dobiti dojam kao da se radi o simbiozi ili o kolektivnom biću, no takva pitanja u samom okviru izvedbe čine se suvišnima. Tako nas i naslov izvedbe Oh, Mary Shelley na prvu navodi da neobičnom izvođačkom paru pripišemo monstruoznost, nopopularni Frankenstein upravo podcrtava da je ideja čudovišta samo jednostavan i opasan način kako obuzdati sve ono što nadilazi naša očekivanja. Stoga, umjesto da ova bića pokušamo odrediti i razumjeti, pozvani smo ih tek prihvatiti i pustiti da nas vode.

  Izvođačice nas vode koristeći koreografirani pokret, bez mnogo riječi, na nedokučiva i nespojiva mjesta, no zajednički im je fokus na odnos – odnos prema sebi, prema drugima na sceni, prema publici. Izvedba Diaries of Touch (mimoOs, ZDRUHESTRANY i Sonja Pregrad), inspirirana pandemijskim režimom, ponovno otkriva dodir kao način doživljaja i komunikacije. Ljepljivost brašna, vlažnost vode, toplina tijela, sloboda međusobnog približavanja i udaljavanja, zajednički ples i slobodan odlazak djeluju kao ritualni zaborav vremena kad su pokret i bliskost bili obilježeni strahom i pravilima. Harmoničnost je česta pojava i u drugim izvedbama: nekim čudom, što je više tijela na sceni, njihov je sklad veći, kao da je nemoguće povući granicu između različitih bića, kao da pripadaju istom toku rijeke. Nasuprot tome, solo izvedbe snažno su obilježene odnosom prema drugima, a samoća izvođača na sceni paradoksalno potencira prisutnost drugih. Druge se spominje i mistično zaziva, druge se utjelovljuje, od drugih se ograđuje. Za drugim se čezne, od drugog se brani, drugi otvara prvom mogućnost postojanja. Odnos prema odsutnom ne može se jednoznačno odrediti, ali nije rijetko da vodi snažnom osjećaju usamljenosti. Onda se može dogoditi da teška i ozbiljna izvedba Ova: Misericordia (Anika Cetina i Valentina Miloš) izazove manju tugu – jer ma koliko dvije izvođačice patile, barem pate skupa i skladno – nego izvedba Dina pustinjska (Sindri Uču) u kojoj solo izvođačica na kraju vuče otužnog umjetnog psa na uzici. I postoji li išta tužnije od Umberta Lancie koji naposljetku izvodi Najtužniju metodu. Ikad. – Izvedbene krajolike niskog potencijala i visokog rizika sam samcat, jer mu se kolegica Silvia Marchig razbolila? Pitanje je najretoričkije.

  Uglavnom, kad govorimo o tome tko je na sceni, opet smo na skliskom terenu: neke prisutnosti su odsutne, neke odsutnosti su utjelovljene, neke skupine su individualne, a neki parovi ostvareni tek kroz samoću. Zbroj ljudi na sceni u svakom slučaju možemo baciti u koš jer se izvođačice pretvaraju u životne sile, dinamične i promjenjive, koje je ipak lakše razumjeti ako se pipnemo za ruku i zapitamo što se nalazi ispod kože. Tek takvo prizemno razmišljanje može nas povesti daljnjim, većim pitanjima.

Je li ovo pitanje života i smrti?

  Možda bi se dalo naslutiti da su opisane izvedbe rahle, neuhvatljive i podložne svakoj interpretaciji, kao Rorschachove mrlje u pokretu, no to uglavnom nije tako. Izvedbe nas manje ili više suptilno upućuju na svoje teme koje su, pak, na ovoj Antisezoni znale biti neočekivano velike i otvarale su se bez srama. Spominjem sram jer se mnogim umjetnicima u drugim disciplinama draže držati sigurnosti ironijske distance. Ozbiljno bavljenje pitanjima života i smrti smatra se pretencioznim, a pretencioznost je smrtni grijeh kakav se oprašta jedino slavnim i odavno mrtvim umjetnicima. No ovdje su žive umjetnice preuzele taj rizik i primile se teških tema koje, naravno, nisu niti će ikad biti prevladane. Prvih deset minuta izvedbe Ova: Misericordia gledamo praznu pozornicu i slušamo Mozartov Rekvijem prije nego se priključe izvođačice. Nema bijega od teme i pathosa, nema zadrške, rezerve ni disclaimera, nema scenografskih ni drugih distrakcija: dvije izvođačice se direktno, krajnje jednostavno i smrtno ozbiljno bave smrću, na način koji nije moguće svesti na jednostavnu poruku ni emociju. Kako smo vidjeli, izvedba O se nasuprot tome bavi buđenjem života, na mnogo raspršeniji i slobodiji način, no tema života jasno je određena i krajnje direktno obrađena: čak i uz vokalna i koreografska iznenađenja, okvir buđenja, kulminacije i utonuća u san uvijek je isti, neizbježno zadan kao i životni tijek. Naposljetku imamo izvedbu Oh, Mary Shelley koja putuje na obje obale rijeke Stiks i prati čudesna, moćna tijela koja varaju smrt. O ovoj izvedbi više sam pisao drugdje, no dodajmo da ona pokazuje kako se teškim temama moguće baviti na zaigran, maštovit i duhovit, ali istovremeno krajnje ozbiljan i mudar način.

Soc na dnu šalice

  Pitanja vode novim pitanjima, interpretacije se otvaraju i potom zamataju kao da je riječ o potpuno skladnim djelima, ali na kraju svega ostaje višak detalja, slika, sjećanja i digresija, višak koji se ničim ne uklapa u cjelinu teksta, ali se potkrade i zakvači za tekst kao dragi čičak. Ostaju Ivana, Viktoria i Tessa koje se vrte u papirnatoj šumi u Nismo bile ovdje; ostaje mali piknik u paviljonu Botaničkog vrta u Faune / In the Garden uz kavicu na Javi; ostaje pas Konstantin, stalni član publike i sporedni glumac u Performance Situation Room; nije da ne ostaju jezične doskočice kolektiva Kik Melone; ostaje daleka Sonja koju u ogledalu vidimo kako iz prostora za publiku pozdravlja publiku na sceni (u Objektu plesa); ostaju izvedbe koje nisam uspio vidjeti (Treptaj tišine Tamare Bračun, Bez naziva Tome Savić-Gecana); ostaju ograde i zagrade koje ne treba otvarati ni zatvarati; ostaje naposljetku ples koji ne mogu reproducirati ni uživo ni u tekstu, ali nije ni da moram. Ostaje uobičajeni zamor od pisanja, zamor koji je ipak pojeo inicijalni osjećaj nelagode i iscrpio znatiželju. Ali zamor će prvi nestati. Do sutra, do idućeg bloka Antisezone, do nove prigode…

DATUM OBJAVE: prosinac 2023.

O AUTORU

Luka Ostojić rođen je 1987. u Šibeniku, odrastao u Zagrebu. Sociolog i književni komparatist. Radio je kao novinar, urednik, filmski i književni kritičar, voditelj kulturnih programa i pedagog. Bio je glavni urednik portala za književnost Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika za kulturu Zarez. Autor je publicističko-beletrističke knjige „Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja” (Kulturtreger i Kurziv, 2018.) koja je ušla u uži izbor HDP-ove Nagrade Kamov za najbolju knjigu godine. Kao urednik samostalno ili u suradnji potpisuje pet knjiga. Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara. Trenutno je zaposlen kao doktorand na znanstvenom projektu „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.